Blog
petak, srpanj 18, 2008

Sve istine prolaze kroz tri faze:
Prvo se ismijavaju
Zatim im se nasilno suprostavlja
I treće, prihvaćaju se kao očite/samo dokazljive!

Arthur Schopenhauer (1788-1860)

Ruska Pravda objavila je da su znanstvenici sa Sveučilišta u Londonu pronašli način na koji je moguće provjeriti što se zbiva s osobom u 'izvantjelesnom stanju'. 

Izveli su eksperiment s nekoliko pacijenta koji su tvrdili da su  doživjeli izvantjelesno iskustvo, pri čemu su ih zamolili da na glavi nose kacigu koja je imala video displej. Iza pacijenta su bile postavljene dvije kamere, a tijekom eksperimenta su slane stereo slike na displej. Pacijent je vidio samo ono što je odašiljala kamera, odnosno, vidio je sebe. U isto vrijeme, znanstvenici su ih 'izazivali' štapom koji nisu mogli vidjeti i simultano pokretali drugi štap pred kamerama. Tako se pacijentima činilo da štap dira njihovo virtualno tijelo, tj. kao da štap dira 'dušu'. Pacijenti su se pri eksperimentu osjećali uplašeni i uzbuđeni, svi su osjetili kao da napuštaju svoja tijela. Kada su ih nakon eksperimenta zatražili da pokažu u kojem su se dijelu sobe nalazili, pacijenti su pokazali na mjesto na kojem se nalazilo njihovo 'virtualno tijelo', te nisu ni spomenuli pravo. Voditelj ovog istraživanja, Hendrick Ersson rekao je da izvantjelesno iskustvo nije nešto natprirodno. To je iluzija koja je rezultat nekih procesa u mozgu pri čemu mozak lako zamjeni stvarnost varkom.

Knjiga „Sinkronizirani svemir“ bavi se upravo rupama u tapiseriji moderne znanosti. Postoji puno stvari koje moderna znanost ne može objasniti, ali se ipak događaju. Riječ je i o pojavama u «tvrdim znanostima», kao i u paranormalnom, o efektima koji su dokazani u laboratorijima, premda prkose trenutnim znanstvenim teorijama. Rješavanje ovih zagonetki pokazuje put prema novoj, dubljoj znanosti, koja više ne poriče duh i svijest, nego ih priznaje i integrira.
U njegovoj njizi navedeno je da su provedeni  eksperimenti koji pokazuju da, tijekom nekih izvantjelesnih iskustava, «astralno tijelo» ili središte svijesti pojedinca može biti detektirano na udaljenim lokacijama. Kada su pojedinci «izašli iz tijela» i fokusirali svoju svijest na neko drugo mjesto, na tom udaljenom mjestu izmjereni su fizički poremećaji. To uključuje neobične svjetlosne, električne, magnetske i druge fizičke sile koje pokazuju da «astralno tijelo» ponekad ima fizički mjerljiva svojstva.
Robert A. Monroe je jedan od pionira koji se "okuražio" i svoja "noćna" iskustva i doživljaje (koje, usput budi rečeno svi mi imamo u manjem ili većem opsegu) 1977. godine javno objavio u svojoj knjizi Journeys Out of the Body (Putovanja izvan tijela). Budući je bio manager jedne dobropoznate američke kompanije, ovakav njegov pothvat nije bio bez rizika. Kada je jednom nadvladao svoj strah od 'javne osude i omalovažavanja', Monroe je posvetio svoj život istraživanju ovih iskustava (kako njegovih vlastitih, tako i onih njegovih suradnika i velikog broja dobrovoljaca) i područja u koja su ga ona dovodila, te objavio još dvije knjige: Far Journeys (Daleka putovanja) i Ultimate Journey (Konačno putovanje). 
svojoj knjizi, Robert A. Monroe opisuje svoje posjete u tri različita područja ("carstva"), koja u nedostatku bolje nomenklature, naziva Poprište I, Poprište II i Poprište III (Locale I, Locale II i Locale III). "Poprište I [...] čine ljudi i mjesta koja zaista postoje u ovom našem dobro-poznatom svijetu u samom trenutku eksperimenta. To je svijet predstavljen nam našim fizičkim osjetilima i većina nas je poprilično sigurna u njegovu stvarnost i postojanje. Posjete Poprištu I u drugom tijelu ne sadrže neobična bića, događaje ili mjesta. Možda sve djeluje malo novo i neuobičajeno, ali nikako nije čudno ili nepoznato."

Prema Monroeu, Poprište I je naš uobičajeni svijet. Astralno tijelo ostavlja iza sebe fizičko tijelo i lebdi po svijetu, uočavajući neobične predmete, posjećujući domove naših prijatelja i voljenih... Poprište I je eksperimentalno provjerljivo i nije previše "daleko".

"Poprište II je nematerijalno okruženje sa zakonima kretanja i materijom koji tek izdaleka nalikuju na fizički svijet. Ono je ogromno, nesagledivo i njegove granice su nepoznate, njegova dubina i dimenzija su neshvatljivi konačnom, svjesnom umu. U ovom prostranstvu nalaze se svi aspekti koje pripisujemo raju i paklu... i oni su tek dio Poprišta II. Ono je nastanjeno, ako je to prava riječ, entitetima različitih stupnjeva inteligencije s kojima je moguća komunikacija."

U Poprištu II, stvari počinju biti pomalo zastrašujuće. Ovo je područje demona. Kad bi Monroe napustio svoje tijelo, gnjavila bi ga bića iz noćnih mora grabeći njegovo astralno ja, priječeći njegov napredak i općenito čineći stvari poprilično neprijatnima. Unatoč tome, ustvrdio je da je Poprište II 'prirodno okruženje 'drugog tijela', u kojemu misli bivaju direktno prevedene u 'tjelesno' kretanje.

"Poprište III [...] se pokazalo kao svijet fizičke materije gotovo identičan našem vlastitom svijetu. Prirodni okoliš je jednak. Postoje drveća, kuće, gradovi, ljudi, predmeti i cijeli aparatus razumnog i civiliziranog društva. Tamo su domovi, obitelji, poslovi, i ljudi zarađuju za život. Tamo su ceste po kojima se voze vozila. Tamo su željezničke pruge i vlakovi... Međutim, pažljivije proučavanje pokazalo je da to ne može biti naš fizičko-tvarni svijet, ni u sadašnjosti niti u prošlosti."

Poprište III je možda najčudnije, Monroe ga opisuje kao neku vrstu pseudo-Zemlje. Ali stvari su tamo samo trunčicu drukčije: 'nema apsolutno nikakvih električnih uređaja'.
Nakon nekoliko posjeta Poprištu III, Monroe otrkiva jednog žitelja koji je njegov vlastiti doppelganger - dvojnik. Monroe nehotice preuzme tijelo ovog svog dvojnika, iz čega proizađe prava smutnja i zbrka u životu tog dvojnika.

sanmarino @ 15:07 |Komentiraj | Komentari: 0
Arhiva
« » vel 2018
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28