Blog - ožujak 2008
ponedjeljak, ožujak 31, 2008

valentino band - biografija

Sarajevska pop rock grupa Valentino osnovana je 1982. godine. Grupu je osnovao gitarist Zijo Rizvanbegovic, koji je okupio muzicare, no za pjevacem tragao je punih godinu dana, pa je na kraju dao oglas u dnevnom listu 'Oslobodjenje', na koji se javio – i prosao – Suad Jakirlic Jaka. Valentino je bio miljenik Gorana Bregovica, pa je bend i imao prve nastupe kao predgrupa Bijelom Dugmetu na koncertima, a na njihovom prvom studijskom albumu No. 1 Brega kao gost svira gitaru u pjesmi Pazi na ritam. No, kao apsolutni hit albuma izdvojila se pjesma Volim te jos. Uoci snimanja drugog albuma Valentino II, objavljenog 1985. godine, u grupu su došli klavijaturista Niksa Bratos i bubnjar Ademir Volic Kufi, koji su prije toga bili u sastavu Bonton Baja. Jedan kuriozitet je vezan uz ovu sarajevsku rock grupu, koju je i osnovao Niksa Bratos. Njihov netom objavljeni debitanski album Diskoton je poslije samo nekoliko sati povukao iz svih prodavnica gramofonskih ploca, jer je u to vrijeme izmisljena ustanova 'Komisije za sund', ciji je zadatak bio da procjenjuje tzv. sund izdanja i namece im dodatni porez, a kako sarajevski Diskoton nije imao drugih kandidata, zrtveno janje je bila Bonton Baja. No, album nije nikada vracen u prodaju i tri ili cetiri LP-a (long play ploca) koje su uspjeli kupiti anonimni kupci danas su iznimno rijetki, a na kolekcionarskom trzistu su medju najskupocjenijim primjercima. Sada Valentino djeluje u postavi: Zijo Rizvanbegovic (gitara), Niksa Bratos (klavijature), Suad Jakirlic (vokal), Emir Colakovic (bas) i Ademir Volic (bubnjevi). Drugi album, snimljen u ovoj postavi, imao je dva velika hita, Bez tebe i Jugovici, a Valentino postao izuzetno popularna grupa sa serijom nastupa po cijeloj Jugoslaviji. Treci album snimljen je dvije godine kasnije na kojem se izdvojila pjesma kao apsolutni hit, Oka tvoja dva. No, najznacajnija cinjenica jest da se produkcije ovog albuma prihvatio Niksa Bratos, koji ce dvadesetak godina kasnije postati jedan od najpriznatijih muzickih producenata u regiji, potpisujuci najkomercijalnije albume Crvene jabuke, Gibonnija, Zdravka Colica. S trecim albumom, Valentino, odnosno Zijo Valentino - kako ce biti prozvan Rihvanbegovic - kao vecinski autor pjesama, sve vise pocinje naginjati komercijalnom pop zvuku i koketirati s folk izrazom. 1988 godine Niksa Bratos prelazi u Crvenu Jabuku, ciji clanovi su se tek poceli oporavljati poslije tragedije u kojoj su 1987. godine poginuli Drazen Ricl i Aljosa Buha. Pjevac Suad Jakirlic je otisao u vojsku, ali se po povratku nije prikljucio sastavu, niti je uopce nastavio s pjevanjem, nego se posvetio akademskoj karijeri. Novi pjevac postaje je Gogo Prusina i s njim jValentino snima cetvrti album koji je vrvio od hitova. Ujedno ovaj album je mozda Valentinov najkomercijalni snimljeni album. Od sedam novih pjesama koje su se nasle na album cak njih sest postaju veliki hitovi. U grupu je 1988. stigao i novi gitarista Zoran Serbedzija.  Na petom albumu Valentino je prestao koristiti redne (rimske) brojeve kao oznaku svojih albuma i ovaj je prvi s nazivom – Ponekad nocu kad grad spava (1989). Producirao ga je Zeljko Brodaric Jappa (ex-Metak), klavijature je svirao Samir Sestan, a gitaru beogradski muzicar Zoran Petrovic. Pocetkom rata kao i mnoge druge grupe i grupa Valentino je prestala sa radom. Po zavrsetku rata Zijo Valentino ponovo okuplja bend te snima album “Moja kuca putujuca” na kojem su gostovali Hari Varesanovic, Sasa Losic i Alen Islamovic. No, tokom narednih godina Valentino nije produktivan i tek nakon punih sest godina snimio album “Sve su se moje cure udale”, s kojim se definitivno smjestio u muzicki milje popa koji je na samoj granici s folkom.  2007 izlazi album pod nazivom "Valentino 7" koji je izdala izdavacka kuca City Records.
  Kad Me Vise Ne Bude
 
sanmarino @ 17:36 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
nedjelja, ožujak 30, 2008
bubnjar grupe Poison
RIKKI Rockett, bubnjar grupe Poison, koja je na vrhuncu popularnosti bila osamdesetih godina, uhićen je ovog tjedna u zračnoj luci u Los Angelesu. Pravog imena Richard Ream, optužen je za silovanje u Mississippiju te je prebačen u okružni zatvor.
Let iz Novog Zelanda, u kojem se Poison ponovno okupio kako bi nastupili na velikom heavy metal koncertu, neće mu ostati u lijepom sjećanju, iako je Poison na vrlo posjećenom festivalu uz Alicea Coopear, Ozzyja Osbournea i druge "rock veličine" imao zapažen nastup. Problematični roker očito još uvijek nije zaboravio na nemile događaje iz prošlosti. Gorko iskustvo iz 1993. godine, kad je uhvatio gitarista grupe Richia Kotzena u krevetu sa svojom zaručnicom Deannom Eve, očito je ostavilo traga na njegovom ponašanju.
46-godišnji Rockett, bivši frizer, osamdesetih osniva Poison zajedno sa školskim kolegom Bretom Michaelsom, a bend je do danas prodao preko 25 milijuna albuma. Usporedo s njim, vodi razne kompanije koje se bave proizvodnjom bubnjeva. Posljednjih se godina u medijima spominjao kao borac za prava životinja te veliki pobornik vegetarijanstva.
"Ne družim se s rokerima. Svaki od njih je u nekom svom filmu, jedina je iznimka Alice Cooper. Pokušao sam utjecati na neke od njih, ali bez uspjeha", rekao je Rockett o svom odnosu s kolegama.


sanmarino @ 21:18 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare

Robert Johnson, “The King of the Delta Blues”


30/03/2008
 
Robert Johnson - Cross Road Blues
Poslušajte Robert Johnson
Robert Johnson - Hell Hound On My Trail
Poslušajte Robert Johnson
Robert Johnson - Me and The Devil Blues
Poslušajte Robert Johnson

 

I went to the crossroad fell down on my knees I went to the crossroad fell down on my knees Asked the Lord above “Have mercy, now save poor Bob, if you please.” “Cross Road Blues,” Roberta Johnsona, jedan od najpoznatijih primjera Delta bluesa, u svoje ce ga repertoare uvrstavati stotine glazbenika!

Cinjenica o zivotu Roberta Johnsona, malo je, a i one su cesto osporavane. Njegov zivot zauvijek ce biti obavijen velom tajne. Poznato je slijedece... Rodjen je 1911. godine, u mjestu Hazlehurst, Tunica County, drzava Mississippi. S majkom (oca nikad nije upoznao), od mjesta do mjesta je isao dok je ona trazila posao; to je mozda i utjecalo na njegov kasniji lutalacki nacin zivota. Rano je razvio zanimanje za glazbu, sate i sate provodio je slusajuci lokalne bluesmene. Sam je, prvo, gitaru u ruke uzeo, onda i usnu harmoniku. No, njegovi prvi nastupi nisu bas bili impresivni. Drugi su ga glazbenici cesto ismijavali, sto ne cudi, jer podrucje Mississippi Delte jedno je od najbogatijih glazbenih mrijestilista u svijetu, dalo je niz zametnih glazbenika poput Charlieja Pattona, Sona Housea, Muddyja Watersa.

 

Ni sam Johnson nije bio zadovoljan onim sto je postizao i na neko vrijeme, s lokalne scene, nestao, cijelu godinu nije ga bilo i nitko o njemu nije znao nista. Kad se vratio, imao je sve sto je bilo potrebno – impresivni, inovativni stil na gitari, skladbe i tekstove koji su trnce niz ledja slali. Nitko nije mogao razumijeti kako je od jednog amatera pravi virtuoz nastao, kako je, gdje i od koga sve glazbene vjestine naucio. Od tog trenutka, zivot i glazba Roberta Johnsona postaju mit i legenda. Deltom su, naime, pocele kolati glasine – Bob je na raskrizje otisao i s vragom deal sklopio!

U ruralnom folkloru americkog Juga, raskrizje dviju cesta smatra se zlim mjestom, mjestom s kojega se vrag i zaziva. Korijeni tom vjerovanju, u mitologiji su africkih i evropskih zemalja. Procedura je, za mladog, jos netalentiranog glazbenika, bila jednostavna – na jedno bi raskrizje, na Highway 61, otisao i ponoc cekao. Tad bi se pojavila mracna podoba, od nadobudnog glazbenika gitaru uzela, posebno je za njega ugodila i od tog trenutka glazbenik je bio u stanju svirati sto god ga je volja. Ali, cijena je bila visoka – za izvanredne glazbene talente, za ostvarenje snova, vjecna je dusa vragu isla.

Robert Johnson je svoje vjestine, tijekom te jedne godine, stekao zapravo tako sto je marljivo ucio i vjezbao, s Ikeom Zinnermanom, Willijem Brownom i Sonom Houseom, ali pricu o njegovom dealu s vragom, Johnson nikad nije osporavao, stovise, odrzavao je image koji je ona o njemu stvarala. Lutajuci sa svojom gitarom od mjesta do mjesta, Johnson je i s mnogim zenama intimne veze odrzavao. Jedna takva veza, navodno, kostala ga je zivota, jer zena je bila supruga vlasnika bara u Greenwoodu, u Mississippiju. Jedne veceri, Johnsonu je ponudio viski, znajuci da ovaj pice nikad nece odbiti. No, viskiju je prethodno primjesao malo strihnina, dovoljno da Johnsonu priredi nekoliko paklenih dana.

Izgledalo je – vrag je svoje naplatiti dosao! Od trovanja, Johnson se jos nekako i oporavio, a onda, nekoliko dana kasnije, sesnaestog kolovoza 1938, od upale pluca umro. Ili sifilisa. Ili kombinacije jednoga i drugoga, tko zna? Robertu Johnsonu je bilo samo 27 godina. I o Johnsonovoj smrti, bas kao i o tome kako je svoje glazbene vjestine stekao, na kojem je to tocno raskrizju bilo – Highway 61 i US 49, blizu Clarksdalea, ili mjesto gdje Dockery Road sijece Old Highway 8, i... gdje pociva njegovo tijelo, jer dva groba nose ime njegovo....o svim tim detaljima Johnsonova zivota postoji vise verzija, u svakom slucaju - dovoljno kljucnih sastojaka da se od njih napravi romanticna legenda.

 

Zivot i glazbu Roberta Johnsona suvise cesto zasjenjuje prica o susretu i nagodbi s vragom.

Jedno je cinjenica - Robert Johnson je bio jedan od najvecih glazbenika svog vremena, covjek koji je svoje glazbalo redefinirao i bezbroj imitatora zametno. Johnsonova je glazba utjecala na gitariste, od Muddyja Watersa do Erica Claptona i na siroki spektar glazbenih zanrova; bez cvrste osnove bluesa, vjerojatno nikad ne bi bilo ni rock-and-rolla.

U trenutku kad je umro, manja skupina bjelaca, ljubitelja jazza i folka, pocela je otkrivati glazbu Roberta Johnsona. Sezdesetih godina, oni su i predvodili u ozivljavanju bluesa koji je svijet osvojio u rukama britanskih sastava poput Stonesa.

“Njegova je glazba tako tajanstvena i tako snazna, a tek njegova gitara! Johnson je poput – Bacha,” rijeci Keitha Richardsa.

“Po meni, on je najveci folk-blues gitarist i skladatelj koji je ikada zivio,” tako je Eric Clapton rekao.

A Robert Cray: “Svatko tko blues zeli razumijeti, blues i americku povijest, Roberta Johnsona mora slusati!” Godine 1986, u Rock-and-Roll Hall of Fame je uvrsten, kao jedan od praotaca rocka. G. 1990, Columbia je, u seriji Roots ‘n’ Blues, na dva diska, izdala 29 Johnsonovih snimki, napravljenih u San Antoniju i Dallasu, u razdoblju od 1936. do 1937. godine; to su i jedine postojece snimke Johnsonove glazbe. A 1994, cast mu je iskazala i americka Postanska sluzba kad je komemorativnu marku izdala. Ako je za slavu svoju dusu i prodao vragu, Robert Johnson nikada, za svog kratkog zivota, nije uzivao u plodovima tog deala. Nikad nije vidio koliki su glazbenici posli njegovim stopama.

Early this mornin’

when you knocked upon my door

Early this mornin’

when you knocked upon my door

And I said “Hello, Satan,

I believe it’s time to go.”

 

sanmarino @ 17:42 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare

BIOGRAFIJA BANDA

Pocetkom 80-tih u Sarajevu se formira novi muzicki pokret, kojeg su njegovi "izumitelji" nazvali "new primitives". Pocelo je sa E.J. Kurtovicem, preko Zabranjenog Pusenja, nakon cega su usljedile mnoge druge grupe kao Bombaj stampa, Plavi Orkestar, Znak Srece, Tina i dr. Upravo u tim bendovima sviraju neki djecaci koji ce poceti sa necim sto traje i danas...
* 1985.godine ti se djecaci sastaju na istom mjestu u kojem slusaju iste pjesme vole iste lijepe stvari i ljude. Odlucili su nazvati to mjesto CRVENA JABUKA. U orginalnoj postavi svirali su: Drazen Ricl-Zijo (solo gitara i vokal), Zlatko Arslanagic-Zlaja covjek sto im je napisao sve stare pjesme (ritam gitara), Drazen Zeric-ZERA (klavijature i prateci vokal, Aljosa Buha je svirao bas gitaru i Darko Jelicic-Cunja (bubnjeve).

U toj postavi snimaju prve snimke "Bjezi kiso s prozora", "Dirlija" i "Sa tvojih usana" Da bi im se trud materijalizao na prvom albumu naziva "Crvena Jabuka", koji se u prodaji nalazi 22.03.1986. Producent na tom albumu je bio Zeljko Brodaric-Jappa, a izdavacka kuca gdje se i danas nalazi Crvena Jabuka - Jugoton (danas H.N.Z.S.Croatia Records). I tako CJ pocinje na turneju. Tokom ljeta 1986 pripremljen je materijal za drugi album. Prvi nastup CJ je zakazala 18.09.1986 u Mostaru, medutim taj koncert nije odrzan nikada. Na taj koncert Jabuka je krenula iz Sarajeva sa dva auta. "Ficom" su isli Zlaja ,Zijo i Aljosa. Kod Jablanice se dogodila prometna nesreca. Aljosa je odmah podlegao zadobivenim ranama a Zijo nakon 13 dana poslije njega.

U cast i sjecanje na njih u dvorani Skenderija, 13.10.1986 odrzan je koncert "Pjesma za Crvenu Jabuku" na kojem su nastupili sarajevski muzicari i grupe svih generacija. Crvena Jabuka prekida sa radom.

Posto je materijal za drugi album vec bio gotov,snima se i drugi album, posvecen Ziji i Aljosi "Za sve ove godine". Album je sniman u Splitu januar 1987. Producent je bio Zeljko Brodaric. Album su snimili Cunja ,Zlaja i Zera. Album "Za sve ove godine" nikad nije promoviran niti reklamiran, po zelji tri preostala clana, koji definitivno odlucuju prestati. 5.01.1998 CJ ulazi u studio Rockoko u Bosnjacima, gdje snimaju i sve ostale svoje albume i ovaj novi "Svijet je lopta sarena". Niksa Bratos tu postaje njihov novi producent i gitarista. Album "Sanjati" izlazi u prodaju 20.06.1988 sve pjesme je naravno napisao Zlaja legenda. Taj album je prodan oko 250 000 primjeraka. Zapocinje velika turneja CJ oko 180 koncerata.

U drugoj polovini 1. mjeseca 1989. godine pocinje dogovor za snimanje cetvrtog albuma pod nazivom "Tamo gdje ljubav pocinje". Odmah poslije albuma CJ krece na turneju gdje je u Domu sportova u Zagrebu snimljen dupli live album "Uzmi me kad hoces ti".

1991.godine snima se i sesti album "Nekako s proljeca". Na album ima Kemal Monteno kao gost. Nakon tog albuma je planirana turneja koja nije odrzana nazalost iz poznatih razloga, rat u Hrvatskoj i BiH. To uzrokuje ponovnu pauzu Cj i dosad najduzu.

Zlaja napusta Sarajevo i odlazi u London, da bi 1995 god. mjesto boravka izabrao u Torontu. Niksa je vec od 1990. u Hrvatskoj gdje radi u Rockoko kao: producent, aranzer, ton majstor, gitarista, klavijaturista, klanirenista, violinista.....Dilajla buduci da je iz Metkovica tamo je i ostao, Bane se nasao u Ceskoj, Zoka u Njemackoj, Igor u Hrvatskoj a Cunja i Zera su ostali u Sarajevu. Cunja radi svasta, a Zera vodi jedan Sarajevski kafic po imenu "Broj jedan".

U isto vrijeme Croatia records 1993. izdaje kompilaciju 18 hitova pod nazivom "Ima nesto od srca do srca". Na albumu se nalazi i kratko pismo publici koje glasi "Na ranijim albumima u proteklih 7 godina,uvijek smo se zahvaljivali suradnicima i projateljima koji su nam pomogli u nastanku nasih pjesama. Ali ovaj put sa zahvaljivamo Vama, koji ste svojim vjerovanjem u nas omogucili da nastane ovaj izbor pjesama, sto smo ih zajedno dijelili u tisini sobe, zagusljivoj buci kafica ili na koncertima. Ima nesto od srca do srca-neka magija, nevidljive niti isplepetene od osjecanja sto su nas spajale sve ove godine i dozvolile da ove pjesme ostanu u vasem sjecanju".

Zera i Cunja napustaju Sarjevo tek u drugoj polovici 1994. da bi dosli u Zagreb.Tu se nalaze sa Niksom i nastavljaju sa snimanjem, pod okriljem Tutica.1995 okuplja se nova postava CJ ovaj put Zera, Cunja, Kreso (bas gitara), Mario Vukovic-Jimmy (gitare), Danijel Lastric (klavijature) i neizbjezni Niksa i Dilajla. Nastavljaju sa turnejam redovno nastupaju u BiH, Njemackoj, Austriji i Svicarskoj. U 10 mjesecu 1995 sviraju i u Makedoniji.

Izlazi im i novi album 17.11.1996.god. pod imenom "U tvojim ocima" meni najdrazi album i jedan od najboljih. Autori novih pjesama su Zlatan Fazlic-Fazla, Sasa Losic-Losa, i nedovrseni rad Drazena Ricla, pjesma "Sanjam te" koju je dovrsio Zera.

Za promociju albuma Jabuka je izabrala Veliku dvoranu u Zagrebu, i koncert je odrzan na dan zaljubljenih 14.11.1996, sa 12000 zaljubljenih koji vole Jabuku i koje Jabuka voli. Prateci vokali na koncertu su Jana, Darija i Erliha. Koncerti se nastavljju svuda po Hrvatskoj, BiH, Sloveniji, Njemackoj, Danskoj s tim na mjesto gitariste dolazi Sasa Zalepugin.

Slijede koncerti po BiH 16.05.1997 u Tuzli i 17.05.1997. u Skenderiji. Nakon zavrsene turneje vracaju se u Makarsku gdje Jabuka zivi, i gdje se pripremaju za novi album. Na pitanje (zasto Makarska?), oni odgovaraju da je to mjesto gdje se jako ugodno osjecaju mjesto na najljepsem dijelu Jadrana i mjesto predivnih ljudi. Ujedno to je mjesto gdje im je muzicki studio. Ovaj put je album onakav kakav i jeste, dali su dio sebe za nas, opisali lijepe i teske trenutke. "Svijet je lopta sarena" kakav on ustinu i jeste. Svi mi koji jesmo, a i oni koji su bili dio ovoga sto cini Crvena Jabuka, nadamo se da vas ovaj put nismo razocarali, i da cete opet u nekoj pjesmi, nekom stihu, nekoj rijeci pronaci dio sebe, dio zivota u koje ste se nasli, jer, svijet u kojem zivimo malo je lijep, malo tezak, malo nikakav,ali je jedini kojeg poznajemo. "Svijet je lopta sarena" /crvena jabuka/

Crvena Jabuka & Kemal Monteno - Nekako s proljeca




BIOGRAFIJA CLANOVA

Darko Jelacic-Cunja: roden je u Zenici 1.01. 19... Kao osamnestogodisnjak seli u Sarajevo, gdje upoznaje Zeru, Zlaju, Ziju i ostalu ekipu. Prije Jabuke svirao je u Floti. Voli masu stvari...

Drazen Zeric-Zera: roden je u Mostaru, 20.07. 19... Nedugo po rodjenju dolazi u Sarajevo (gdje je i trebao biti roden). Odrasta u gradu, i pocinje svirati kao klavijurista u bendovima 80-tih (Tina, Rock, Ekser..).Zavrsio je Ekonomski fakultet, a usputno za vrijeme vojnog roka postao je instruktor voznje. U originalnoj postavi Crvene Jabuke svirao je klavijature.

Niksa Bratos: roden je u Travniku, 17.08. 19.. Elektrotehnicki fakultet zavrsio je u Sarajevu, gdje je u to doba svirao u Valentinu. Nakon toga postaje gitarista Crvene Jabuke. Svira previse instrumenata da bi ih se moglo nabrojati na ovako malo prosatora... Voli odmor uz Marka i Sanju (to mu je najveca neispunjena zelja), ne voli zlobu.

Kresimir Kastelan-Kreso: roden u Zagrebu 18.02. 19.. Zavrsio je osnovnu i srednju muzicku skolu, instrumenti su mu gitara i kontra bas. Svirao je prije Jabuke u Alter Egu, Skorpionima...Voli slusati Bellu Flecku, Marcusa Millera, a najvise na svijetu voli svoju zenu Suzanu i sina Karla.

Danijel Lastric: roden je u Derventi, 2.05. 19.. Zavrsio je Osnovnu muzicku skolu, instrument: klavir. Nakon srednje seli u Zagreb, gdje upisuje Medicinski fakultet, da bi zavrsio na studiranju psihologije. Prije Jabuke svirao je u Saruon.

Mario Vukovic-Jimmy: roden je u Sisku, 15.03. 19.. Osnovnu i srednju glazbenu skolu zavrsio je u klasi prof. Felix Spillera, svira gitaru. Sa 18 godina postao je prvak bivse drzave, a i Republike Hrvatske na klasicnoj gitari. Prije Jabuke svirao je u Kontroli Leta i Skorpionima.Voli stare i mlade gitare....

Sasa Zalepugin: roden u Zagrebu, 3.06. 19.. Zavrsio je osnovnu muzicku skolu, instrument: gitara. Prije Jabuke svirao je u Filmu, Massimo Bandu, Nocnoj strazi i Skorpionima.Voli muziku, a nevoli negativne emocije.
Preuzeto sa službenih stranica Crvene jabuke.




Duša Sarajeva

Ove noći moj grad gleda kraj
sakrij djelić koji voliš
u njedrima ga sačuvaj
jer suza sama ne čuva
dušu tvoga Sarajeva
jer suza sama ne čuva
dušu tvoga Sarajeva


I gdje da odem
da opet budem ja
iza duge nisu boje
samo dan i prašina
a svako zrno kaže zna
gdje je duša Sarajeva
a svako zrno kaže zna
gdje je duša Sarajeva


Moja gimnazija, tvoja Lenjinova
korak napola blato zadrža
Nijednog razloga za mog Saleta
bježi istina a duša zaspala
bježi istina a duša zaspala


Ove noći moj grad ljubi san
čuvaj miris svoj u kosi
da nas grije sutradan
jer tvoj svaki pokret zna
gdje je duša Sarajeva
jer tvoj svaki pokret zna
gdje je duša Sarajeva


Ove noći moj grad gubi sjaj
al' nije tuga sve što vidiš
topla je noć, tvoj zagrljaj
a svaka suza kaže zna
gdje je duša Sarajeva
a svaka suza kaže zna
gdje je duša Sarajeva


Moja gimnazija, tvoja Lenjinova
korak napola blato zadrža
Nijednog razloga za mog Saleta
bježi istina a duša zaspala
bježi istina a duša zaspala


Tekst Igor M. Ivanović
Muzika: Igor M. Ivanović
Aranžman: Igor M. Ivanović

sanmarino @ 09:38 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
subota, ožujak 29, 2008
Plavi orkestar je jedan od najpopularnijih bendova na području bivše Jugoslavije, osnovan u Sarajevu 1983. godine. Njihov rad je bio više puta nagrađivan. Primili su nagadu FIDOF za najboljeg kompozitora, nagradu CESME za najbolju pjesmu (u konkurenciji bile i pjesme Chaka Khan, La Toya Jackson, Cool & The Gang i Gazebo) kao i mnoge druge nagrade. U jednoj glazbenoj enciklopediji stoji da je Plavi Okrestar "kulturni femonen osamdesetih i devedesetih" (5 milijuna prodanih kopija). Bend je osnovao Saša Lošić, pjevač grupe. Do 1992. godine su izdali 4 albuma. Zbog rata su prisiljeni napraviti stanku, ali 1998. godine uspješno nastavljaju svoj rad. Ukupno su izdali 8 albuma i održali više od 1500 koncerta diljem svijeta. Najveći broj koncerata održan je u zemljama bivše Jugoslavije, Švedskoj, Švicarskoj, Njemačkoj, Poljskoj i mnogim drugim državama. Plavi Orkestar su dio pokreta Novi primitivizam, skupine sarajevskih glazbenika uz Zabranjeno pušenje, Elvisa J. Kurtovića, Bombaj Štampu i Crvenu Jabuku. 

Nakon probnih kadrova u Ljubljani, Sarajevu i Beogradu, snimanje muzičkog filma pod radnim naslovom “Plavi orkestar” u režiji Pjera Žalice i produkciji REFRESH-a, počinje vrlo brzo. Film se bavi bogatom i dinamičnom karijerom sarajevske grupe “Plavi orkestar” koju su činili frontmen Saša Lošić, Admir i Samir Ćeremida i Mladen Pavičić Pava. “Plavi orkestar” je, kako je istakao Žalica, zapravo priča o jednoj generaciji koja je na vrlo specifičan način obilježila ovaj prostor i vrijeme, te pozitivna priča o snazi i neuništivosti talenta. 
Plavi Orkestar Sava tiho tece

Bolje biti pijan nego star 
Kad pomislim na te 
stara ljubavi 
zao mi je sto smo bili samo dobri drugovi 

A zivot leti, leti 
mladost kraca je 
sve ce jednom da se vrati 
samo ona ostaje 

Refren 2x 
Bolje biti pijan nego star 
bolje biti pijan nego star 
vino ne zna da smo nekad bili sretni par

 bolje biti pijan nego star

 A kada dodje zima
 i prve pahulje 
cekacu te, moja Buco 
kraj prve gimnazije 

A neces, neces doci
 znam te dobro, znam 
mozda je i tako bolje
 navik'o sam biti sam

02.10.2006.; 09:40h

Okuplja se Plavi orkestar?

LJUBLJANA - Moja želja, da nakon sedam godina opet stanem na pozornicu, jača je nego ikad. No moram priznati da sam se malo ulijenio zadnjih godina. Bavim se isključivo filmskom glazbom, a skladam i operu u Trstu. Iako živim potpuno povučeno u Ljubljani, vrag mi ne da mira - priznao je autor pjesama i pjevač Saša Lošić. "Želim u krvi opet osjetiti onaj adrenalin kakav izaziva puna dvorana, obići sve metropole bivše nam države i dati publici još jednu lijepu priču s Plavim orkestrom", izjavio je Loša. Dodao je da je već počeo razgovarati s ostalim članovima benda o ponovnom okupljanju. Pregovori su tek u inicijalnoj fazi, a Saša objašnjava da mu najveći problem predstavljaju nove pjesme koje želi ponuditi fanovima. "Napravit ću nešto novo. Moja ideja je da s koncertima krenemo već na proljeće iduće godine. Naravno, ako sve bude u redu", zaključuje Lošić.(24 sata)

sanmarino @ 12:13 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare
petak, ožujak 28, 2008
logo Divlje Jagode

Gitarista Sead Lipovača Zele rođen je u Bihaću 1955. godine. U početku je svirao u bendovima Biseri, Selekcija i Zenit. Godine 1977. sa pjevačem Antom "Toni" Jankovićem i basistom Nihadom Jusufhodžićem, koji su također bili u grupi Zenit osniva Divlje Jagode. Sa njima su još klavijaturista Mustafa Ismailovski Muc i bubnjar Adonis Dokuzović (Ex Novi akordi, a danas uvoznik Fendera i Rolanda za Hrvatsku).

Divlje Jagode

Prvim singlovima postižu popularnost najviše zahvaljujući hard rock baladama
"Patkica", "Jedina moja" i obradom narodne "Moj Dilbere". Ubrzo snimaju debi album na kojem je nova verzija hita "Jedina moja", zatim pjesme "Divlje Jagode", "Krivo je more" i čitav niz hard rock pjesama na tragu Deep Purple-a i Black Sabbath-a. Većinu tekstova je napisao Ante Janković, a produkcirao Vladimir Delač. Nakon objavljivanja albuma 1978. grupa pauzira, a dio članova odlazi u JNA. Mustafa Ismailovski Muc ih napušta i formira popularna Sreberna krila, a Sead Lipovača uz Marinu Tucaković postaje pokretačka snaga disko grupe Mirzino koja se proslavila hitom "Apsolutno tvoj".


Početkom 1981. godine grupa obnavlja rad u postavi Lipovača, Janković, bubnjar Nasko Budimlić i basista Alija Alen Islamović. U studiju Druga maca snimaju album "Stakleni hotel" koji preuzima dio zvuka AC/DC-a. Ploču su producirali Lipovača i Enco Lesić. Tekstove su pisali Goran Petranović (pjevač u grupi Elvis J. Kurtovich), Marina Tucaković i Alen Islamović. Album donosi popularni "Autostop", te balade "Dodirni me, skini bol", "Potraži put" i druge. U sezoni 1981. Divlje Jagode su od većih koncerata nastupali na beogradskom Hipodromu, BROF-u i na koncertu za stradale u Bosanskoj Krajini.

Sljedeće godine objavljuju album "Motori" na kojem pjeva Alen Islamović, jer je Janković u međuvremenu izbačen iz grupe. Album su snimali u Njemačkoj, a tekstove su pisali veliki Duško Trifunović, Boško Obradović i Mirko Glišić.
Največi hitovi na albumu su istoimena pjesma "Motori", "Šejla", "Zagrizi rokenrol" te balade "Nasmješi se" i " Ne želiš kraj". Album je odlično prošao kod publike, a na promotivnim koncertima u grupu se na kratko vraća Ante Janković koji se ubrzo posvećuje ne toliko uspješnoj solo karijeri.
 

Godine 1983. snimaju slabo zapaženi album "Čarobnjaci", koji je po mnogima najbolji album Divljih Jagoda. Ovo je prvi album Divljih Jagoda koji u potpunosti poprima Heavy Metal zvuk. Cijeli Groove albuma je zavidno dobro izveden.
1985. izlazi "Vatra" koji s razlogom nije bio osobito zapažen.
U isto se vrijeme Divlje Jagode pokušavaju probiti u Londonu pod imenom Wild Strawberries. Na osnovu albuma "Čarobnjaci" zainteresirali su menadžere iz kompanije TransAtlantic Records i oni su ih pozvali na probno snimanje u London. Novi basista je Zlatan "Ćeha" Ćehić (Ex Top, a Alen Islamović je dobio ulogu glavnog pjevača. U Londonu su snimili osam starih pjesama na engleskom jeziku i dve nove "Wild Boys" i "Fire On The Water". Producent je bio Keith Woolven a za klavijature je stao poznati klavijaturist Don Airey (ex Rainbow, Black Sabbath, Judas Priest, Cozy Powell, Andrew Lloyd Webber, Gary Moore, Michael Schenker Group, Ozzy Osbourne, Thin Lizzy, Jethro Tull, UFO, Brian May, Graham Bonnet, Whitesnake ...), a tekstove je napisao Aleksandar Mežek.
Povodom tog snimanja održali su veliki koncert u Zagrebu na kojem se pojavljuje Kevin Rusell (novinar heavy metal časopisa "Kerrang!") U prikazu koncerta napisao je: "Jagode su glazbeno još uvjek u sedamdesetima. Utjecaji grupa Black Sabbath i Saxon je očigledan, dok se kroz pjesme tu i tamo provlači koji Judas Priest riff. Njihove stare balade naišle su na najpovoljniju reakciju, što svjedoči da jugosloveni vole pjevati zajedno sa svojim bendovima". Sljedeći korak poslje zagreba je nastup u poznatom i prestižnom engleskom klubu Marquee 19.02.1986., kao i serija koncerata po engleskom klubovima. U isto vrijeme izašao im je i pilot-singl sa pjesmom "Sheila".
Engleska epizoda naglo se prekida odlaskom Alena Islamovića u Bijelo Dugme.
Sumnjajući u mogućnosti uspjeha u Engleskoj, Islamović je prihvatio Bregovićev poziv u Bijelo Dugme (poziv je navodno bio težak 100 000 maraka). To je usporilo izlaženje albuma "Wild Strawberries" i on se u Engleskoj pojavljuje tek u svibnju 1987. godine bez neke velike propagande. Album izlazi i u Njemačkoj, Švedskoj i Nizozemskoj. Grupa je za pauzu u djelovanju popunila objavljivanjem kompilacijske ploče "Najbolje".

Nasko Budimlić se povukao i počeo bubnjati narodnjake po kafićima, a u kombinaciji za pjevača jedno vrijeme bio je Englez Steve, al onda je na mjesto pjevača ipak uletio Mladen Vojčić Tifa. (Koji je izbačen iz Bijelog Dugmeta radi ovisnosti o drogama i svađama sa liderom Bregovićem.)
Album "Konji" snimaju Zele, Tifa, Zlatan Čehić, klavijaturista Vladimir Podany (ex Armija B) i bubnjar Edin "Šeha" Šehović. Album je producirao Peter Hinton. Na albumu se nalazi obnovljena verzija pjesme "Divlje Jagode" te poznati "Turski Marš", gdje je zele odmjerio snage sa W.A. Mozartom. Ovaj album je lektira svakog metalca i rokera. Svirački je kompleksan. Bubnjevi su strava. Pjevanje je gotovo nedodirljivo. Gotovo nijedan pjevač s ovih prostora (a bome i svijeta) ne može to otpjevati kako spada, dakle sa istom žestinom i visinom. Nažalost, ni ova postava nije trajala dugo. Polovicom 1988 bend napuštaju Tifa, Podany i Šehović. Pjevanje preuzima Zlatan Čehić a bubnjeve Điđi Jankelić (Bijelo Dugme).
Tokom rata Zele Lipovača je živio u Londonu i Zagrebu. Godine 1993. objavljuje za englesko tržište "Magic Love", a 1995. sa obnovljenim Jagodama
izdaje album "Labude, kad rata nebude".
1997. godine izdaju album "Sto vijekova" i gdje Zele grupu predstavlja u nešto mekšoj muzičkoj formi.
2003. godine izdaju album "Od neba do neba" sa velikim hitom "Marija". na mjesto pjevača dolazi Pero Galić iz Opće Opasnosti. Na bubnjeve dolazi Thomas Balaž, a na bass Dejan Orešković.

2006.godine su izdali box-set sa digitalno remasterizranim izdanjima svih albuma i novi singl "Piramida". Zele je napravio sjajan posao pri remasteriziranju. Tek sada se mogu čuti neke stvari koje su stvarno odsvirane na tim albumima i sve to na kristalno čistoj snimci.
U međuvremenu bend napušta Dejan "Klo" Orešković. Na mjesto basista ipak dolazi Ćeha i asistira Peri Glaiću pri pjevanju.



Izvor: Yu Rock Enciklopedija 1960-1997


sanmarino @ 13:19 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
četvrtak, ožujak 27, 2008
Bijelo dugme bez ikakve sumnje najpoznatija rock grupa bivše Jugoslavije, osnovana je u Sarajevu 1974. godine. Iako mladi, osnivači su bili već iskusni glazbenici.

Goran Bregović, skladatelj, gitarist i neprikosnoveni šef Bijelog dugmeta rođen je 22. ožujka 1950. godine u Sarajevu. U djetinjstvu nije pokazivao osobito zanimanje za svirku, pa je izbačen je iz niže muzičke škole kao lijenčina i netalentiran violinist. Stvari su se promijenile kad mu majka kupuje prvu gitaru – počinje naporno vježbati i već u osnovnoj školi osniva prvi sastav.
Željko Bebek, rođen 16. prosinca 1945. godine u Sarajevo, pjevao je u grupi Kodeksi, jednom od poznatijih sarajevskih sastava tog vremena. Na jednom je koncertu Bebek zapazio Bregovića i preporučio ga kolegama iz grupe.
U ljeto 1969. godine Kodeksi odlaze na tezgu u dubrovački Splendid bar gdje sviraju klasičan ljetni repertoar za turiste. Usput od Talijana Renata Pacifika dobivaju ponudu da sviraju u njegovom klubu u Napulju. Uoči isteka prvog dvomjesečnog ugovora Bregović prvi put prelazi na solo gitaru. Kao basista angažiran je Zoran Redžić koji je u to vrijeme svirao u sastavu Čičci. Zoran je doveo i kolegu iz grupe, bubnjara Milića Vukašinovića. Kada su se sva četvorica našla na okupu, stvari su krenule u sasvim drugom pravcu.
Kodeksi su do tog trenutka sasvim solidno živjeli, svirali su u dva kluba, držali se komercijalnog repertoara i stekli redovnu publiku. Milić Vukašinović ih inficira Led Zeppelinima i Black Sabbathom, pa dva tjedna po njegovom dolasku, dobvaiju otkaz na svim mjestima gdje su svirali.
U Napulju jedva preživljavaju, a nakon žestoke svađe s ostatkom grupe Bebek se vraća u Sarajevo. Ostala trojica nastavljaju nastupati kao Mića, Goran i Zoran. Krajem godine po njih dolaze Goranova majka i Zoranov brat Fadil i vraćaju ih kući.

Bregović upisuje Filozofski fakultet, a u jesen 1971. godine gitarist Ismet Arnautalić ga poziva da formiraju grupu Jutro u kojoj su se našli i Zoran Redžić, bubnjar Gordan Matrak i pjevač Zlatko Hodnik.
U Jutru se Bregović prvi put ogleda kao kompozitor. Iako punih godinu dana nije razgovarao s Bebekom, kada su početkom 1972. godine dobili termine u studiju, ipak pozva starog pjevača. Snimili su Patim, evo deset dana koja se pojavila na B-strani singla grupe Jutro, dok je A-stranu je zauzela danas zaboravljena Ostajem tebi. Pjesmu Patim evo deset dana Bregović je kasnije uvrstio na debi album Bijelog dugmeta. Odmah po snimanju singla, Bebek je otišao u vojsku, ali su ostali čekali njegov povratak.
Tokom Bebekovog boravka na odsustvu snimili su još četiri pjesme: Kad bi' bio bijelo dugme, U subotu mala, Na vrh brda vrba mrda i Hop-cup od kojih su se prve dvije, početkom 1973. godine pojavile na singlu. Nezadovoljan pravcem kojim se Jutro kreće, Ismet Arnautalić ih je napustio krajem 1972. godine i sa sobom odnio pravo na ime grupe. Oko tog autorstva su se natezali tokom 1973. godine, a tada su grupi pristupili bubnjar Goran Ipe Ivandić, koji je prije toga svirao u sastavu Rok, te klavijaturista Vlado Pravdić koji je stigao iz Indexa.
Za novo ime su se odlučili relativno lako. Budući da je u Ljubljani već djelovao sastav pod imenom Jutro, a publika ih je znala po pjesmi Kad bi' bio bijelo dugme, grupa je 1. siječnja 1974. godine službeno nazvana Bijelo dugme.
Nove snimke Top i Ove ću noći naći blues ponudili su upravo osnovanom sarajevskom Diskotonu. Tadašnji muzički urednik Slobodan Vujović ih je odbio uz objašnjenje da su pretrpani i da će morati čekati bar pola godine do objavljivanja singla. Nestrpljivi, istog dana su potpisali petogodišnji ugovor sa Jugotonom, a loša procjena Diskotona predstavlja najveći poslovni kiks u povijesti jugoslavenske diskografije.
Sljedeći singl s pjesmama Glavni junak jedne knjige i Bila mama Kukunka, bio tata Taranta gotovo istovremeno su te 1974. godine objavili Jugoton i Diskoton jer je Bregović, suprotno uobičajenim pravilima poslovanja, potpisao i s Diskotonom ugovor za singl. Prvi veći nastup imali su na BOOM festivalu u Ljubljani 10. svibnja 1974. godine kada su predstavljeni kao nove nade. Tog ljeta su svirali u hotelu Croatia u Cavtatu i pripremili materijal za prvi album.
Treći singl sa pjesmama Da sam pekar i Selma objavljuju 30. kolovoza 1974. godine i on predstavlja prijelomni trenutak njihove karijere. Obje ih pjesme izbacuju u prvi plan i predstavljaju istinski početak onog što će kasnije postati dugmetomanija.
Tokom rujna sviraju kao predgrupa Jugoslavenskoj pop selekciji Tihomira Asanovića, a sljedećeg mjeseca ljubljanskom studiju Akademik za dvadesetak dana snimaju debi album Kad bi' bio bijelo dugme koji je objavljen već krajem studenog. U to vrijeme rade sa agilnim zagrebačkim menadžerom Vladimirom Mihaljekom i on im organizira svirku u Sarajevu na oproštajnom koncertu Korni grupe. Petnaest tisuća okupljenih ljudi dočekalo ih je s oduševljenjem.
Debitantski album od samog je početka imao odličnu prodaju. Zapakiran u provokativan omot Dragana S. Stefanovića koji će i ubuduće dizajnirati njihove ploče, album je donio seriju dopadljivih pjesama koje je zagrebački novinar Dražen Vrdoljak nazvao pastirski rock. Ipak, pjesma Ne spavaj mala moja muzika dok svira označava početak priča o Bregovićevoj sklonosti plagijatima, budući da je u njoj primjetan utjecaj Berryjeve skladbe Rock n Roll Music.
Uoči snimanja druge ploče povukli su se u selo Borike u istočnoj Bosni i počeli pripremati novi album, koji je morao potvrditi kako prvi uspjeh nije bio slučajan. Album Šta bi dao da si na mom mjestu sniman je tokom studenog 1975. godine u slavnom londonskom tonskom studiju Georgea Martina, producenta Beatlesa, Air Recording Studios s engleskim producentom Neilom Harrisonom, inače tada producentom grupe Cockney Rebel. Snimanje im je organizirao i nadgledao glazbeni urednik Jugotona Veljko Despot.
Bas gitaru je svirao Željko Bebek, jer je Zoran Redžić uoči snimanja teško povrijedio prst lijeve ruke. Tekst za naslovnu pjesmu napisao je Duško Trifunović, a autor ostalog materijala bio je Bregović.
Bijelom dugmetu na koncertu u zagrebačkom Domu sportova dijamantnu ploču Jugotona predaje Veljko Despot, 1975.
Ogroman je hit bila pjesma Tako ti je, mala moja, kad ljubi Bosanac, a sjajno su prošle i Došao sam da ti kažem da odlazim, Ne gledaj me tako i ne ljubi me više, te naslovna skladba. Urednik izdanja bio je Veljko Despot. Ploča iznimno raskošna omota prodala se u tiražu većem od 200 000 primjeraka, pa je zbog njih Jugoton izmislio dijamantu ploču, jer su prvi dostigli tako visoke tiraže. U Sarajevu ih je gledalo 15 000 ljudi, a u Beogradu su tri puta prodali dvoranu Pionir što prije njih nitko nije uspio. Dugmemanija je uzela pun zamah.
Početkom 1976. godine odlaze u SAD. Tamo su snimili Ivandićev singl s pjesmama Džambo i Vatra, te Bebekov s pjesmama Milovan i Goodbye, Amerika. U lipnju članovi grupe odlaze na radnu akciju Kozara 76 što je bio vješt Bregovićev odgovor na sve kritike o prozapadnoj orijentaciji. Početkom jeseni u JNA su otišli Ipe Ivandic i Vlado Pravdić, a na njihova mjesta su regrutirani Milić Vukašinović iz Indexa, dok je prelazak Laze Ristovskog iz grupe Smak odjeknuo kao nogometni transfer.
Treći su album opet pripremali u Borikama. Ploča se trebala zvati Sve se dijeli na dvoje, na tvoje i moje po pjesmi Duška Trifunović. Bregović nije stigao napraviti muziku, pa je smislio naslov Hoću bar jednom da budem blesav. To nije odgovaralo Jugotonu pa je nađena kompromisna varijanta naslova Eto! Baš hoću!
I ovaj album je sniman u Air studiju u Londonu u organizaciji Veljka Despota, producent je opet bio Neil Harrison, a bas gitaru još je jednom svirao Bebek. Album je objavljen 20. prosinca 1976. godine. Urednik izdanja ponovo je bio Veljko Despot. Na ploči se našla ambiciozna balada Sanjao sam noćas da te nemam, kao i Loše vino Arsena Dedića, jednostavna Ništa mudro, koja je mnoge podsjetila na It's Only Rock N Roll Rolling Stonessa, te folklorom inspirirane Slatko li je ljubit tajno i Dede, bona, sjeti se, de, tako ti svega.
Jugoslavenska turneja nije tekla glatko. Koncerte su pratili mnogi tehnički problemi, odaziv publike bio je manji, a svađe unutar benda vrlo žestoke. Nakon prekida turneje po jadranskoj obali izgledalo je kako su pred raspadom. Otkazani su koncerti u Zagrebu i Ljubljani na kojima su trebali snimati živi album. Kritike koncerata su bile suzdržane i grupi je prvi put poslije četiri godine krenulo slabije. Trebalo je smisliti nešto veliko.
Po ideji novinara Petra Popovića odlučeno je da 28. kolovoza 1977. godine, kao oproštaj pred Bregovićev odlazak u JNA, održe besplatan koncert kod beogradske Hajdučke česme. Posjeta je nadmašila sve planove organizatora. Procjene su se kretale od 70 000 do 100 000, no to je u svakom slučaju bio najveći skup poklonika u dotadašnjoj povijesti domaćoj rock muzike.
Poslije nekoliko predgrupa na pozornicu je izašlo Bijelo dugme, odsviralo uspješan koncert i izašlo iz krize. Kasnije se pokazalo da snimka nastupa tehnički niije dobra, pa su 25. listopada iste godine u sali Đuro Đaković u Sarajevu odradili još jedan nastup. Ti su snimci uvršteni su na album Koncert kod Hajdučke česme. Naslov je djelomično opravdan jer su za ploču koristili reakciju publike kod Hajdučke česme.
Po završetku miksanja koncertne ploče, Bregović je otišao u vojsku u Niš. Bila je to pauza za grupu, ali ne i za njene članove. Željko Bebek je objavio solo album Skoro da smo isti i naišao na loše kritike i slab prijem publike.
Laza i Ipe su snimili album Stižemo i uz dosta teških riječi, oprostili se od Bijelog dugmeta. Pokazalo se međutim da ne stižu nigdje - Ipe Ivandić je uhićen zbog posjedovanja 3 kg hašiša i osuđen na tri godine zatvora.
U jesen 1978. godine Bijelo dugme pojačano novim članom, bubnjarom Điđijem Jankelićem i povratnikom Vladom Pravdićem okupilja se u Niškoj Banji gde započinju pripreme za novu ploču. U Studio V Radio Beograda ušli su početkom siječnja sljedeće godine.
Objavljivanje albuma Bitanga i princeza pratio je niz cenzorskih intervencija Jugotona. Omot Dragana S. Stefanovića na kojem ženska noga udara muško međunožje ocijenjen je vulgarnim i glatko odbijen. Iz pjesme Ala je glupo zaboravit' njen broj izbačena je psovka Koji mi je moj, dok je iz ključne balade Sve će to, mila moja, prekriti ružmarin, snjegovi i šaš, stih A Hrist je bio kopile i jad promijenjen je u A on je bio kopile i jad.
Unakažena bezličnim omotom Jugotonovog kućnog dizajnera, ploča se pojavila sredinom ožujka 1979. godine i doživjela jednoglasne ovacije publike i kritike. Urbana i potpuno lišena folk utjecaja, donijela je pored navedenih i pjesme Na zadnjem sjedištu mog auta, Bitanga i princeza, i emotivne balade Kad zaboraviš juli i Ipak poželim neko pismo u kojima su ih pratili simfonijski orkestar i hor. Bitanga i princeza srušila je sva tiražne rekorde i bila uvod u spektakularnu turneju sa simfonijskim orkestarom i horom.
Tokom 1980. godine novi je val temeljito uzdrmao jugoslavensku rock scenu. Bregovićev je odgovor na omladinsku revoluciju iz garaže bila ploča Doživjeti stotu. Ne samo da u pjesmama Ha ha ha i Tramvaj kreće Bregović prvi put postaje politički angažiran, nego do neprepoznatljivosti mijenja aranžmane starih pjesmama i nastoji da zvuče modernije. Bebek brije svoje čuvene brkove, a čitav bend krati kosu na "propisanu" punk dužinu.
Turneja započinje u Sarajevu, a završava u zagrebačkom klubu Kulušić gdje snimaju drugi koncertni album. LP je pod nazivom 5. april '81 štampan u ograničenom tiražu od 20 000 primjeraka.
Početkom 1983. godine Bregović je uz Dugme i pjesnika Duška Trifunovića snimio ploču za djecu A milicija trenira strogoću Prvobitno je bilo zamišljeno da na njoj pjeva Sead Memić - Vajta, ali kako je on bio zauzet, tu ulogu je obavio dječak Ratimir Boršić - Rača.
U veljači 1983. godine grupa je objavila album Uspavanka za Radmilu M. kojim je Bregović planirao oprosti od publike i da posle turneje rasformira grupu. Kao gost, na snimanju je učestvovao Vlatko Stefanovski.
Politički angažman ne izostaje ni ovog puta. Opća situacija na Kosovu vrlo je loša, a Dugme snima Kosovsku, pjesmu koju Bebek pjeva na albanskom. Uspavanka za Radmilu M. uključuje nekoliko klasičnih Bregovićevih poskočica, te seriju predivnih baladu - Ako možeš zaboravi, Ne plači, U vrijeme otkazanih letova i izvrstan instrumental u naslovnoj pjesmi.
Planirano je bilo da koncert na beogradskom Sajmištu bude posljednji, ali je izuzetan odziv publike naveo Bregovića da odustane od prekida rada. Bebek je međutim, snimio drugi solo album i definitivno napustio grupu.

Novi pjevač postao je mladi Sarajlija Mladen Vojičić – Tifa. Dugme je s Tifom provelo ljeto u Rovinju gdje su uvježbavali novi materijal, a album se pojavio u prosincu 1984. godine. Nazvan je jednostavno Bijelo dugme, a na omotu je objavljena reprodukcija Kosovke devojke Uroša Predića.
Ploča opet predstavlja folku sklonog Bregovića, a gosti su Orkestar narodnih instrumenata RTV Skoplje, Ladarice, ali i Bora Đorđević koji s Bregovićem i Tifom pjeva u Pediculis pubis i koautor je teksta).

Laza Ristovski ponovo postaje punopravni član grupe. Bregović postaje ovisan o malim političkim provokacijama, pa snima obradu himne Hej Slaveni. Preradio je i svoju staru pjesmu Šta ću, nano, dragi mi je ljut koju je svojevremeno snimila Bisera Veletanlić. Uz novi tekst i aranžman, pod nazivom Lipe cvatu postala je najveći hit s nove ploče. Izvrstan prijeme kod publike imale su i Padaju zvijezde (koja neobično sliči pjesmi Jump grupe Van Halen), Lažeš, Da te bogdo ne volim i Jer kad ostariš. Publika tokom turneje slabo prihvaća novog pjevača, pa Tifa napušta Dugme i odlazi na odsluženje vojnog roka.

Novi pjevač postaje Alen Islamović koji je u međuvremenu napustio Divlje jagode, razočaran njihovim neuspjesima u Engleskoj. Nova ploča trebala je biti najprovokativnija u diskografiji grupe, ali ne samo zbog naslova Pljuni i zapjevaj moja Jugoslavijo. U intervjuu Petru Popoviću 1994. godine Bregović govori o tome kako je zamislio ovu ploču.
Cijela ploča Pljuni i zapjevaj, Jugoslavijo imala je taj neki mali koncept koji je trebalo da bude zaokružen, međutim, nije se mogao ostvariti. Bilo je zamišljeno da se pojave svi državni neprijatelji na jednom mjestu.
Pisao sam Ružica si bila za Vicu Vukova, mislio sam da stavim na omot Miću Popovića, htio sam da pjeva Tempo. Ali, čim smo krenuli u kontakt sa Vicom Vukovom, Udba je odmah počela da prati menadžera Raku; nakon sastanka sa Vicom u Zagrebu njega su uhapsili na aerodromu u Sarajevu.
Ja sam išao na sastanak sa Mićom Popovićem, a onda me molio direktor Diskotona, pošto je on znao da me prate, da se ne upuštam u to.. Niko nije htio da štampa ploću na kojoj pjeva Vice Vukov a na omotu ima Miću Popovića.
Na kraju se na omotu našla kineska propagandna slika koja prikazuje moderni revolucionarni ples. Ploču otvara snimka na kome partizan i narodni heroj Svetozar Vukmanović - Tempo u pratnji Gorana Bregovića i štićenika doma za napuštenu djecu Ljubica Ivezić iz Sarajeva, pjeva staru revolucionarnu temu Padaj silo i nepravdo.
Osim politički obojenih, tu se našao i instant hit Hajdemo u planine kao i balade Noćas je k'o lubenica pun mjesec iznad Bosne, Te noći kad umrem, kad odem, kad me ne bude, Ružica si bila, sada više nisi. Iako su ove pjesme postigle veliki uspjeh kod široke publike, stariji fanovi benda nisu bili nimalo zadovoljni glasovnim mogućnostima Alana Islamovića, te su zazivali povratak nikad prežaljenog Željka Bebeka.
Dvostruki živi album Mramor, kamen i željezo, snimljen na turneji, pojavio se krajem 1987. godine. Naslovna pjesma obrada je starog hita zagrebačke grupe Roboti, a na ploči se našlo šesnaest pjesama koje daju uvid u biografiju grupe: od prvih singlova, do posljednjeg studijskog albuma. Poslije turneje grupu tiho napušta Vlado Pravdić i posvećuje se poslu s kompjuterima.
Krajem 1988. godine izašao je album Ćiribiribela s Đurđevdanom kao mega-hitom. Iskoristivši stih Đorđa Balaševića A ja nisam s onom koju volim i staru cigansku temu, Bregović je uz pratnju orkestra Fejata Sejdića, napravio pjesmu za sva vremena.
Provokacija nisu izostale ni ovog puta – bile su smještena u spajanju himne Lijepa naša i pjesme Tamo daleko. Publika u Hrvatskoj i Srbiji loše je primila ovaj miks i žestoko zviždala tokom njegovog izvođenja na koncertima. Ostatak albuma čine pjesme koje bi teško ušle na kompilaciju najboljih trideset - Evo zakleću se, Napile se ulice, Ako ima boga, Šta ima novo.
Početkom 1989. godine Bijelo dugme polazi na dvomjesečnu turneju, ali poslije koncerta u Derventi Alen Islamović mučen bolovima u bubrezima napušta grupu i odlazi kući u Bihać. Turneja se naglo prekida, otkazuju se koncerti u Kini i Sovjetskom Savezu, a Bregović odlazi u Pariz. Nitko tada nije pomislio da će do slijedećeg koncerta najpopularnije grupe ex Jugoslavije proći čak šesnaest godina.
Željko Bebek po izbijanju rata seli u Zagreb i nastavlja karijeru, Zoran Redžić odlazi u Finsku, a Mladen Vojičić - Tifa tek 1995. napušta Sarajevo i odlazi u Njemačku. Ipe Ivandić je po izbijanju rata seli u Beograd gdje je tragično nastradao 1994. godine.
Bregović nastavlja iznimno uspješnu karijeru skladatelja filmske muzike koju je započeo radovima na filmovima Kuduz i Dom za vešanje. Tokom devedesetih postaje jedan od najpoznatijih europskih ento skaldatelja, potpisuje ugovor s velikom izdavačkom kućom Universal, te sa svojim Orkestrom za svadbe i sprovode nastupa u elitnim koncertnim dvoranama. U bazilici Saint Denis održava se festival nazvan Od Bacha do Bregovića gdje se premijerno izvodi njegov oratorij Moje je srce postalo tolerantno.
Devedesetih godina prošlog stoljeća međutim, Bregovićevo srce nije bilo nimalo tolerantno prema ideji o ponovnom okupljanju Bijelog dugmeta. U mnogim je intervjuima decidirano odbijao svaku mogućnost da ikad više izađe na pozornicu kao rock gitarist. Dolazak novog milenija i gotovo svjetski uspjeh, samo ga je učvrstio u takvom stavu.

Nije stoga bilo puno onih koji su odmah bili spremni povjerovati u vijest objavljenu krajem veljače 2005. godine gdje se tvrdilo da se Bijelo dugme opet okuplja. Ipak, točnost ove vijesti brzo je potvrđena, te je pod sponzorstvom moćne Coca-Cole Bijelo dugme tokom lipnja odsviralo spektakularne oproštajne koncerte u Sarajevu, Zagrebu i Beogradu pred više od dvjesto tisuća gledatelja.
Pristao sam bit ću... -

Te noći kad umrem, kad odem, kad me ne bude -
sanmarino @ 19:50 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare

Haustor - Biografija


Korijeni grupe sežu u sastav Komuna, koju su radi neformalnih sviraka 1977 g. osnovali Darko Rundek (rođen 1956. g.) i Srđan Sacher (rođen 1956. g.). Sam je Haustor stvoren dvije godine kasnije, a činili su ga pjevač i solo-gitarist Rundek, ritam-gitarist Ozren Štiglić i basist Srđan Sacher. Kako su vježbali u prostoriji Kugla glumišta, koju su djelili sa sastavom Azra, ispočetka im je na bubnjevima ispomagao njezin bubnjar, Boris Leiner, a onda im se priključio prvi stalni bubnjar, Zoran Perišić. Postavu su upotpunili puhači, saksofonist Damir Prica, zvan Capri, i trombonist Nikola Santro, koji je istovremeno svirao i u orkestru zagrebačkog HNK. Rundek je u novu grupu unio svoja kazališna iskustva, a Sacher svoje etnomuzikološke interese. Liberalna punkersko-novovalna atmosfera je omogućila istraživanje raznih polja glazbe i Haustor je te mogućnosti maksimalno iskoristio. Grupa se kalila po koncertima, na kojima im se redovito priključivao Jurij Novoselić iz grupe Film (u njoj poznat kao Kuzma Videosex), a za uzvrat je s ovima na koncertima ispočetka nastupao Santro.

Godine 1981. snimaju prvi singl u produkciji Huseina Hasanefendića, vođe Parnog valjka. Udarnu stranu ploče je zauzela pjesma koja se već vrtila po radijskim programima i s kojom je sve više ljudi identificiralo sastav. Bila je to, naravno, Sacherova "Moja prva ljubav", na kojoj je solo na saksofonu odsvirao Novoselić. Iako je na svojim plećima ponijela velik dio zasluga za definitivan proboj Haustora, ta je pjesma, kako je vrijeme odmicalo, grupi postajala svojevrstan kamen oko vrata. Haustor definitivno nije bio samo i isključivo Moja prva ljubav! Na B-strani singlice se našla isto tako Sacherova pjesma, Pogled u BB, koja je pokazala da dečki imaju sluha i za angažiranije teme. Kako je singl sniman u vrijeme kad su se u grupi događale određene personalne promjene, Perišić je, koji je tada napustio sastav, svirao samo na drugoj strani ploče, dok je na prvoj kao bubnjar opet uskočio Leiner. Na jednom su nastupu u sklopu manifestacije Pozdrav iz Zagreba ukrali koncert Prljavom kazalištu, kojem su bili predgrupa. Darko Rundek se u to doba na sceni pojavljivao kao pantomimičar lica obojenog u bijelo, u plavom radničkom kombinezonu i uz improviziranu pantomimu.

U grupu nakon toga dolaze novi bubnjar, Srđan Gulić, koji će s njom ostati do samog kraja, a zvuk obogaćuje i klavijaturist Zoran Vuletić (do tada su se klavijaturama sporadično bavili puhači grupe). Iste su godine snimili i svoj prvi, istoimeni album, opet pod Hasanefendićevom producentskom palicom. Kao najava long-play ploče je izašao singl sa dvije stvari s nje, Sacherovom pjesmom "Radio" i Rundekovom "Crni žbir". Izvorna je koncepcija album podijelila na prvu, uglavnom Sacherovu stranu i drugu, uglavnom Rundekovu. No jedna je od pjesama, "Radnička klasa odlazi u raj", zapela za oko dušebrižnicima koji su već i sam naslov držali isuviše provokativnim da bi mogla proći. I tako je prvu stranu ploče, umjesto predviđene, zatvorila "Moja prva ljubav", za tu priliku skinuta s prvog singla grupe. Neki su kritičari smatrali da je jedini ozbiljni nedostatak ploče uvrštavanje po njihovom sudu ne baš najbolje verzije pjesme Duhovi, koja je na koncertima pokazala mnoga svoja lica. Grupa je u svojoj glazbi izmiješala utjecaje koji su došli s punkom i novim valom, karipske utjecaje (poglavito one s Jamajke), te big-bandovsku strukturu puhačkih dionica. Ponudili su svjež zvuk koji se razlikovao od onoga što je nudio ostatak tadašnje zagrebačke, hrvatske i jugoslavenske rockerske scene.

Iste je godine Zagrebački muzički bijenale odlučio upriličiti dvije rockerske večeri u zagrebačkom Domu sportova. Na jednoj su od njih Haustor, zajedno s beogradskim Šarlo akrobata, svirali kao predgrupa britanskoj skupini Gang of Four.

Krajem godine je Haustor, ovaj put u produkciji Stanka Juzbašića, snimio jednu od svojih najboljih ploča, singlicu Majmuni i mjesec / Zima / Capri. U međuvremenu je iz grupe otišao Vuletić, što joj je uz novog producenta dalo čvršći zvuk. Ploča je nezasluženo prošla nezapaženo, jer je nije slijedio album, već privremeni prestanak djelovanja sastava radi odlaska njegovih članova na odsluženje vojnog roka. I danas se spekulira o tome jesu li tada bile snimljene još neke njihove pjesme, možebitno za drugi album grupe, a povodom raznih su obljetnica članovi sastava najavljivali izlazak mini-LP ili maxi-singl ploče s neobjavljenim materijalima sastava, ali iza takvih je obećanja slijedila šutnja.

Da je Haustor u tom trenutku imao pjesama za LP, dokazuje snimka s njihovog oproštajnog koncerta. Prije odlaska u vojsku su se dečki odlučili (privremeno) oprostiti od publike koncertom 6. siječnja 1982. g. u legendarnom Kulušiću. Nastup je bio koncipiran kao sjećanje na koncert koji je grupa izvela prije 100 godina, a kojeg se, evo, sada, 2082. g. prisjećamo uz jedinog preživjelog sudionika prvotnog koncerta, samog Rundeka. Uz sastav koji je snimio zadnji singl, nastupili su i vjerni Novoselić, te sam producent Juzbašić na udaraljkama. Koncert je snimljen, a tu su snimku, navodno bez ikakvih dotjerivanja, 1995. g. objavili Blind Dog Records i Dallas pod naslovom Ulje je na vodi (stih iz neizbježne "Moja prva ljubav"). Na toj snimci čujemo osam pjesama (njihov standardni instrumentalni uvod u svaki koncert do tog doba Pali i vuci, Podne, Cijeli svijet je bolestan, Kad mi pukne film, Rundekova a cappella Da je s čisteg vina morje, Radnička klasa odlazi u raj, Sve znam, te Ne-običan dan, koja će uskrsnuti na idućem albumu grupe) koje do tog doba nisu snimljene niti objavljene. Uz možebitnu drukčiju verziju pjesme Duhovi (koji su lako mogli postati Haustorovom Ciklamom) i stvari sa trećeg singla, sasvim dovoljno materijala za ispunjavanje dvije strane long-play ploče!

No bilo kako bilo, članovi grupe su otišli u vojsku, a Haustor je mirovao godinu dana. No kad se vratio, više nije bio isti. Ozren Štiglić je u međuvremenu napustio sastav, tada su se za to iznosili „zdravstveni razlozi”, a zamjenio ga je Zoran Zajec. No tim je odlaskom Haustor podosta izgubio, jer je u kombinaciji Štiglić–Rundek prvi svirao ritamsku, a drugi, povremeno solističku gitaru. Sada je pak Rundek preuzeo ritamske dionice, a Zajec solističke. I dok se samom Zajecu kao solo-gitaristu stvarno nema što zamjeriti, Rundek je definitivno inferioran Štigliću, jednom od boljih ritam-gitarista, i to ne samo u Hrvatskoj ili tadašnjoj Jugoslaviji! U međuvremenu je i Santro nestao (ali on samo privremeno), a postava je Rundek–Prica–Zajec–Sacher–Gulić 1984. g. snimila drugi studijski album grupe, Treći svijet. Ploča je snimana u studiju i produkciji Željka Brodarića. Sve su pjesme zajednički potpisali Rundek i Sacher. Analiza kasnijih karijera njih dvojice otkriva da su dužnosti podijelili prilično stereotipno – Rundek je pisao stihove, a Sacher glazbu. Haustor je zato pjesnički skrenuo u ono što je neki duhoviti kritičar nazvao Corto-Maltese-rockom, iz koje se kolotečine Rundek neće tako brzo izvući. Muzički pak gledano, Treći svijet je bio prvi domaći autorski reggae-album. Reggae ovdje ne treba shvatiti kao skidanje jamajkanskih uzora, već kao adaptaciju tamošnjih glazbenih dostignuća u domaćim okvirima. Na albumu se konačno našla i, ovdje prilično neprimjerena Radnička klasa odlazi u raj, a najbolje su pjesme one na kojima gostuje tadašnji vođa sastava Ayllu, Robert Lovrić, svirajući siku i kenu- Skriven iza lažnih imena i naslovna Treći svijet. Grupi su se na scenskim nastupima pridružili Lovrić i Leiner.

No nakon ovog albuma je došlo do prvih ozbiljnih potresa u grupi. Rundek je držao da Treći svijet većim dijelom Sacherovo autorsko djelo i smatrao je da sada i on ima pravo na ploču na kojoj bi dominirao. No Sacher se s time nije složio, već je htio nastaviti dalje po istoj formuli. Autorski se dvojac razišao i Sacher je napustio grupu. U svojoj potrazi za južnoameričkim izvorom reggaea prvo se pridružio skupini Ayllu, koja je njegovala glazbeni izričaj potomaka Inka, zatim se s Gulićem (koji je ostao u članom Haustora i paralelno surađivao sa Sacherom) i kantautorom Nebojšom Stijačićem udružio u skupinu Brojani, a zatim je ista ritam-sekcija uz Novoselića osnovali minimalističku hardcore-jazz grupu Dee-Dee Mellow, da bi se na kraju Sacher s Leinerom i Maxom Wilsonom skrasio u skupini Vještice. Izdao je i knjigu poezije, Cargo Cult. Sam Rundek je pak krenuo u svojevrsnu potragu za izgubljenim Haustorom.

Idući su album Haustora, Bolero, snimljen 1985. g., kao članovi grupe potpisali samo Rundek, Zajec i Prica, što po svemu sudeći znači da se skupina odlaskom Sachera našla u ozbiljnijoj krizi. No među gostima se spominju i Gulić, i Santro, i Novoselić, ali i trubač Igor Pavlica, koji će duže vrijeme surađivati s Rundekom. Bolero je ustvari Rundekov solo-album, te se postavlja pitanje jesu li zadnja dva albuma Haustora uistinu djela matične skupine ili pak solo-uratci njezina vođe. Bolero je inferioran onome što je Haustor radio dok je Sacher još bio njegovim članom, Rundek je poetiku s prethodnog albuma proširio i ponudio nekoliko ipak dojmljivih pjesama, kao što su Šejn, Šal od svile ili pak čvršća Ja želim.

Dvije godine kasnije izdan je zadnji album Haustora. Rundek je na sebe preuzeo i produkciju i design omota. Kao članovi su skupine navedeni Rundek, Zajec, Gulić, Prica, Santro, Pavlica, te sintesajzerist Julije Reljić i basist Marino Pelajić (dok je svirao u Filmu nazivao se Udo Barraccudo). Kao gosti su tu Novoselić i Lovrić, ali i Sacher na četiri pjesme! Tajni grad je u svakom slučaju bolji album od prelaznog Bolera (pjesme su dorađenije i nema materijala za popunjavanje trajanja albuma), ali svejedno ostaje u kategoriji Rundekovih solo-djela. No on je ovaj put pružio priliku i nekom drugom: pjesmu je Skidaj se smislila i izvela grupa Hipno. Iza tog se imena krila skupina Rain Dogs, paralelni projekt Zajeca, koji je ovaj vodio s gitaristom i suautorom materijala Antom Perkovićem. Navodno je na izdanju na kazeti jedna pjesma drugačije miksana nego na vinilu.

Haustor su 1990. g. snimili nekoliko pjesama za svoj idući album, ali grupa se jednostavno raspršila. Sam je Rundek s obitelji otišao živjeti u Pariz. Povremeno je nastupao kao basist free-rock skupine Cul-de-sac. Haustor se okupio još dvaput kako bi nastupio u zagrebačkom Domu sportova, prostoru koji u vrijeme vrhunca svoje karijere ni u snu ne bi mogli popuniti. Prvi put je to bilo povodom desete obljetnice postojanja, kad su dali cjelovit presjek svoje karijere. Na pozornici su se kronološki izmjenjivale postave grupe, svaka od njih izvodeći svoj dio materijala sastava. Drugi je put to bilo 1996. g., kad su na istom mjestu nastupili Rundek, Zajec, Sacher, Prica, Santro, Pavlica uz klavijaturista i hornista. Štiglić je, nažalost, nastupio tek kao gost, a ostali su gosti bili Lovrić, Leiner, Max Wilson i Jurijev brat Sergej Novoselić na violini.

Prvi je album reizdan na CD formatu, uz dodatak pjesama sa svih singlova skupine, a na CD-u je izdana i kompilacija iz cijele karijere grupe.

Haustor - Ena
 
Ja svoje loše dane volim gristi sam
Piti i lutati po krčmama
Al' često stignem samo do njenog pogleda.

Ena je divna žena, Ena dobro zna
Da takvi dani svrše s gužvama
Zato me zove sebi da bi mi pomogla.

Ja Ena nisam tvoj sin, zapamti to
To možeš raditi s njim
Za mene je većkasno.

Znam da bi Ena htjela da sam stalno njen
Valjda jer tako èesto nestanem
Ona me uvijek ima u svojim mislima.
A kad joj želim reæi da je bolji kraj
Od naših bjegova i zasjeda
Ena me samo gleda i kaže: da, da, da.

I ne idi bez kaputa
Pogledaj, sve je bijelo, zima je.

Ja Ena nisam tvoj sin, zapamti to
To možeš raditi s njim
Za mene je veæ kasno.

Prošlo je dugo vrijeme i daleki bijeg
I mada nemam čak ni imena
Ja često sretnem Enu u svojim snovima.

Kad svoje loše dane ovdje grizem sam
I sretnem putnike po krčmama
Ja pitam dal' je znaju i je li ponosna.

Kažu da još je lijepa i da ima stav
Al' često čak i kad je vesela
Opaze plavu sjenu u crnim očma.


Ja Ena nisam tvoj sin, zapamti to
To možeš raditi s njim
Za mene je veæ kasno.


Do mene nema puta
Pogledaj, sve je bijelo, zima je.
Ukoliko video ne djeluje, namjesti najnoviju verziju Flash prikazivača.


Pročitaj kompletan post
sanmarino @ 06:42 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
utorak, ožujak 25, 2008

DRUGI NAČIN
Drugi Nacin picture
Zagrebačka rock grupa ima zanimljivu predpovijest. Najprije su u obnovljenoj verziji "Zlatnih akorda", u prvoj polovini 70-tih godina, svirali Branko Požgajec, Halil Mekić i Željko Mikulčić. Nakon što je Halil Mekić otišao na odsluženje vojnog roka, mijenja ga Ismet Kurtović, još jedan multiinstrumentalista u grupi (gitara, flauta i vokal), koji će ostati u postavi i nakon što se Mekić vrati.
Tada su (1973.) objavili singl s pjesmama "Opet" i "Odlazak" i
                  krenuli na ljetnu turneju.

                  U julu 1974. grupi se pridružio bubnjar Boris Turina. On je ranije svirao u Crvenim koraljima, za koje je pisao i tekstove ("Drvosječa da sam ja"), a onda i sa Zlatnim akordima, onim      prethodnima koje je predvodio pjevač Duško Lokin. Da sada ne bi bilo zabune o kojem se bendu radi, Požgajac i ekipa odlučili su se za promjenu imena i jedno vrijeme su bili "Novi akordi", a od 12. 10. 1974. godine nastavljaju kao Drugi način. Kako su objasnili – inspiraciju su dobili u naslovu Frederika Garcie Lorke "Na drugi način". Nove pjesme su uveliko izvodili na stalnim svirkama u zagrebačkom klubu Big Ben, prije nego šgto su ih krajem 1974. godine snimili o vlastitom trošku. Materijal su ponudili Jugotonu i kad su ih tamo odbili, pa su ugovor potpisali s beogradskim PGP-om. Navodno, tadašnji urednik u ovoj kući nije ni preslušao pjesme. Oduševio ga je rijetko luksuzni omot koji je "Drugi način" kreirao i potpisao je ugovor. Pod utjecajem sastava Wishbone Ash, Jethro Tull i Free, Drugi način je, ipak, uradio konceptualni album bez presedana na dotadašnjoj sceni. S dvije gitare i dvije flaute u postavi, višeglasnim pjevanjem i jasno izraženim hipijevskim izrazom, cijeli prvi tiraž albuma s laganim pjesmama "Lile su kiše", "Stari grad", "Carstvo samoće" brzo je rasprodan i ploča je godinama doštampavana. Pjesme su komponirali Požgajac i Kurtović, dok je Turina i u ovom slučaju pisao stihove i još se bavio konceptom albuma. Uz hit pjesme i instrumentalnu postavu kakve nije bilo na domaćoj rock sceni, postali su i          prava koncertna atrakcija.  Međutim, nakon godinu dana uslijedile su silne i komplicirane promjene u postavi, zbog kojih grupa nije kapitalizirala veliki uspjeh svog debitantskog albuma i predugo ništa novoga nije uradila. Dapače, vremenom je potrošila kredit i zbog toga nije ostvarila zasluženi status u rock povijesti. Promjene su počele krajem 1976. godine, kada je došao red na Branka Požgajca da pauzira zbog služenja vojnog roka. Ismet Kurtović i Halil Mekić tada su formirali grupu "Nepočin",  kojoj je PGP također objavio prvi album ("Svjetlo po kome gazim", 1978.). No, kritika, a s njom i publika, zaključili su da je muzika kitnjasta, a tekstovi neuvjerljivi i album je slabo prošao.   Kada se Požgajac vratio iz vojske, u grupu Drugi način su ušli novi gitaristi, Branko Bogunović i Nikola Gečević. Objavili su singl s još jednom uspješnom baladom "Prođe ovaj dan"  (Jugoton, 1978.), na tragu pjesama s prvog albuma, svirali po cijeloj tadašnjoj Jugoslaviji, objavili još jedan singl ("Obećaj mi proljeće" / "Balada o osmijehu", Jugoton, 1979.), ali nisu imali snage za cijeli novi album. U grupi je opet došlo do promjena. Otišli su pridošli Bogunović i Gečević, a s njima i originalni član Boris Turina. Požgajac je angažirao novog gitaristu, Roberta Krkača, i bubnjara Miroslava Budanka, no tada se vratio i Ismet Kurtović. S njim je stigao i basista Božo Ilić. Ni s time nisu prestale stalne izmjene u postavi. Pošto je grupa Film, zbog vojske, ostala bez gitariste, Krkač je prihvatio ponudu Jure Stublića da mu se pridruži, tako da Drugi način pronalazi novog gitaristu – Danijela Veličana. Tek u toj postavi – Požgajac, Kurtović, Veličan, Budanko, Ilić – Drugi način je uspio snimiti drugi album "Ponovno na putu", kojeg je zagrebačka kuća Suzy objavila 1982.        Nažalost, previše je vremena prošlo od prvog albuma, koji je oduševio. Ovaj nije postigao nikakav zapažen rezultat (osim možda pjesma "Piši mi", koja je vremenom postala jedna od slušanijih s tog albuma). No, Drugi način je i dalje velika koncertna atrakcija i događalo im se da godišnje nastupaju preko 150 puta. Naravno, udarne su bile pjesme s prvog albuma. S obzirom da im muzički trendovi – novi val je u to vrijeme već dominirao – nisu išli na ruku, grupa se postepeno povlačila sa scene i svirali su samo na prigodnim koncertima. Jedan od upečatljivijih nastupa imali su u Zenici, na par  godina ranije ustanovljenom redovnom godišnjem koncertu, koji  se uz godišnjicu Radio Zenice svakog juna priređivao na gradskom nogometnom stadionu. Blizu 8.000 gledalaca ispod natkrivenih tribina strepili su od otkazivanja koncerta zbog kiše koja je lila kao iz kabla. Na scenu je izašao Drugi način počeo "Lile su kiše", što je izazvalo erupciju oduševljenja, a koncert je izveden do kraja.   Poslije još duže pauze nego između prvog i drugog albuma, Branko Požgajac je ponovo snimio neke stare pjesme s albuma i singlica Drugog načina i uz tri nove pjesme ("Zadnji put", "Jer postoji ona" i "A 'La Vild") objavio ih na albumu koji je kao i prvi nazvan "Drugi način". S njim je iz ranije postave bio samo Božo Ilić, a ostali muzičari su bili Davor Senčar (ex-Legija), Dražen Kovač (ex-Regata), Ernest Vinković i  Branko Bardun. Početkom 1996. Ismet Kurtović je objavio svoj solo album Moje najljepše pjesme. I na njemu su se našle neke od pjesama Drugog načina, ali i njegove grupe Nepočin, te dvije verzije njegove nove pjesme "Mojoj dragoj BiH". Grupa Drugi način okupila se, ipak, još jednom. U maju /  svibnju 2000. godine svirali su kao predgrupa svojim uzorima, slavnoj grupi Jethro Tull na koncertu u Zagrebu.

 

LILE SU KIŠE
Ugledah sreću u odsjaju bjeline,
kraj samoći što u meni diše.
No, prošlo je ljeto i došla jesen.
Opet… lile su kiše,

lile su kiše na staklene krovove grada.
Nikog, samo svijetla nijema,
i onda si znala šaputati dugo bez kraja
dragi, i sutra bit ću tvoja.

Čudna je tama, tebi ni traga,
samo pustinja stara.
Nekog trebam ja,
bilo da si ti
neka, druga moja sreća
da nisam sam –
sve mi značiš ti.

Lile su kiše na staklene krovove grada.
Nikog, samo svijetla nijema…
…na pločniku mrtva priroda,
mrtvim bojama uprljan kist,
još jedna je moja ljubav
uvela kao žuti list.

Znam, dug put me čeka
životu dok pronađem sklad,
a bio sam tako blizu cilja…
…Svrativši nedavno na stari grad.

Sjećaš li se dana kada smo se sreli
na starom gradu
okruženi oronulim zidovima katedrale,
obasjani sjajem svijeća,
povezani muzikom.

Opet sam ovdje,
opet slušam Baha,
gdje si ti…?

Da li je trebalo da kažem tad
da svratiš opet na stari grad?
Te blijede slike katedrale sive,
igra svijetla, vizija
vedra i naga kao val.

Zaboravio sam Baha u onaj tren
kad u oku tvome vidjeh sjen,
suze trag, pogled blag.

Od tonova čudnih rodi se glas
i tvoja duša dobi stas,
laka kao san,
nježne ruke tople kao dah
i jedan tango, dodir plah,
svijet od svijeća, ruke od papira,
slika sreće i sjećanja,
plamen svijeća, zvona zvuk.

Bijeli dan i dodir grub
opet sna i jave rub,
nad mojom glavom ptica guk,
oblaci, nebo i dugi put…



sanmarino @ 19:40 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
ponedjeljak, ožujak 24, 2008

Elvis J. Kurtović


Mirko Srdić poznatiji kao Elvis J. Kurtović 1983 godine osnovao je grupu Elvis J. Kurtović & His Meteors. Prvi album "Mitovi i legende o kralju Elvisu" objavljen je za RTV Ljubljana 1984 godine u produkciji Gorana Marića poznatijeg kao Malkolm Muharem, Gorana Vejvode i Mirka Srdića. Album je snimljen u studiju "Akvarijus". Na prvom albumu postavu su činili: Zijo (gitara), Rizo (vokal), Fićo (bas) i Hare (bubnjevi). Na albumu je klavijature svirala Margita Stefanović (EKV). Pored pjesme "Folk reping" na albumu su se našle obrade grupe The Who "Pinball wizard (Ćiza wizzard)", "Kad se babo vrati kući pijan" i "Baščaršy hanumen".

Drugi album "Da bog da crk'o rok'n'rol" snimljen je u studiju Tivoli u Ljubljani i objavljen je 1985 godine. Na albumu su svirali Zijo, Rizo, Hare, Poka i Fićo a pomogli su im klavijaturist Borut Činč i Anja Rupel. Pored pjesme "Da bog da crk'o rok'n'rol" obrade Rolling Stonesa izdvojio bih pjesme "Surfing at bembasha" i "Nosila je ljepotu ko prokletstvo".

Treći album "The wonderfull world of private business" ili "Čudesan svijet privatluka" objavljen je 1988 godine u produkciji Mustafe Čengića. Postavu grupe na trećem albumu činili su: Elvis, Sergej Kreso (bubnjevi), Jura Paunović (klavijature), Zvonimir Matić (bas), Saša Strunjaš (gitara) i Goran Petranović (vokali). Specijalni gost u pesmi "Ejk raping" bio je Dr. Nele Karajlić. Sa trećeg albuma izdvojio bih pesme "Hajle Selasie" i "Šta da radi Insan". 1989 godine grupa je prestala sa radom.


Mirko Srdić alias Elvis J. Kurtovic je napravio bend a u komšiluku je bio Jasmin Kurtović veliki ljubitelj rock and rolla. Kad se Jasmin oženio i dobio sina odmah mu je dao ime Elvis, a što su raja iz Nadrealista odmah uzeli na zajebanciju da mu je dao ime po legendarnom pjevaču, tako da su tom bezimenom bendu u toj koševskoj garaži dali ime Elvis Jasmina Kurtović. I tu je doslo do vrhunca, Jasmin Kurtović ih je tužio i sud je zabranio upotrebu tog imena ali ovi ga više nisu pisali kao jasmina vec su to J (džej) pretvorili u J (dži) kako ne bi asociralo na komšiju Jasmina, nakon par godina se Jasmin preselio sa Koševa na novo izgradjenu Dobrinju a Elvis J. Kurtović i njegovi meteori su postali popularni sa nekoliko snimljeni pjesama, kao sto su Hajle Selasije, Oh kako ljubav boli, Folk reping, Kad se babo vrati kuci pijan, Bascarsi hanumen, Dabogda crko Rock and Roll.

Godine 1983. se osnivaju bendovi koji je trebalo da predstavljaju okosnicu antipokreta koji je ova grupa 20 i vrlo malo godišnjaka htjela da osnuje: Zabranjeno pušenje, Elvis J. Kurtovic & His Meteors i Crvena jabuka. Vođe ovog pokreta, oslonjenog na punk (prva, daleka veza sa "Pajtonovcima" koji su u Engleskoj posijali sjeme [[punka), bili su Nenad Janković (dr Nele Karajlić), Mirko Srdić tj. Elvis J Kurtović kojje dao ime pokretu, Sejo Sexon, Branko Đurić-Đura, Dražen Ricl-Zijo i Zenit Đozić (Zena - Strasimir - Djipalo Junuz).

Elvis J. Kurtovic - Zasto ljubav boli


ELVIS J KURTOVIC ZASTO LJUBAV BOLI LYRICS

O kako je tesko naci njeznog druga
u malome gradu
zalio se nocu u mislima
on Oscaru Wildu

Sa ceznjom je gledao djecake
kako voze bicikle po cesti
spreman bjese umrijeti za ljubav
od te nove, opake bolesti

Otisao je u veliki grad
gdje sredina nije tako gruba
pisao je lijepu kjnizevnost
i mastao da pronadje druga

Jedne veceri na predstavi baleta
upozna neke fine ljude
jedan od njih ugledni odvjetnik
pozva ga njihov gost da bude

Bilo je tu i nekih lijecnika
umjetnika iz raznih domena
jela, pica i njezne glazbe
jedino nije bilo zena

Prvi put on postade sretan
upoznao je sebi slicna bica
ne znajuci što ce da se desi
kad polude od silnoga pica

Covjek zivi i da nesretno voli
jos jednom on ispade glupak
rece oh, kako ljubav boli
dok su u hitnoj mu krpili supak

Elvis J. Kurtovic - Kad se babo vrati kuci pijan


sanmarino @ 21:07 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare
nedjelja, ožujak 23, 2008
Moody Blues

"The Night: Nights In White Satin"

Nights in white satin,
Never reaching the end,
Letters I've written,
Never meaning to send.

Beauty I'd always missed
With these eyes before,
Just what the truth is
I can't say anymore.

'Cause I love you,
Yes, I love you,
Oh, how, I love you.

Gazing at people,
Some hand in hand,
Just what I'm going thru
They can understand.

Some try to tell me
Thoughts they cannot defend,
Just what you want to be
You will be in the end,

And I love you,
Yes, I love you,
Oh, how, I love you.
Oh, how, I love you.

Nights in white satin,
Never reaching the end,
Letters I've written,
Never meaning to send.

Beauty I'd always missed
With these eyes before,
Just what the truth is
I can't say anymore.

'Cause I love you,
Yes, I love you,
Oh, how, I love you.
Oh, how, I love you.

'Cause I love you,
Yes, I love you,
Oh, how, I love you.
Oh, how, I love you.

The Moody Blues Nights In White Satin

sanmarino @ 08:36 |Komentiraj | Komentari: 14 | Prikaži komentare
subota, ožujak 22, 2008

Želio sam da Vam predstavim i jednu grupu, DERTUM, koja više ne egzistira, a koju su činile izbjeglice iz Bosne u Sloveniji. Mislim da su izdali samo jedan album, na kom su obrade tradicionalnih bosanskih i makedonskih sevdalinki stilom koji danas rado nazivaju World Music. Instrumentalno gledano radi se o mixu sevdaha, jazza, rocka i orijentalne muzike u nešto čvršćem maniru od Mostar Sevdah Reuniona uz očekivano tradicionalno pjevanje ženskih vokala. Korištena je čitava lepeza instrumenata, od uobičajene akustične gitare, kontrabasa i bubnjeva do tarabuka, raznih duhačkih instrumenata (ako se ne varam flauta, frula i dvojnice), šargije, električne gitare, sintisajzera, pa čak i zviždaljke. Violina je za čudo izostala.". Nadam se da ćete uživati kao i ja...
Ovo je sve što sam uspio naći na netu...


















sanmarino @ 13:16 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
petak, ožujak 21, 2008
Bob Marley Jedini je reggae glazbenik koji je postigao status svjetske superzvijezde. Njegov otac Norman Marley bio je engleski vojnik iz Liverpoola. Odrastao je u sirotinjskom dijelu Kingstona na Jamajci, gdje je otkrio glazbu crne Amerike zahvaljujući američkim radio postajama. Nasljeđe ropstva i svijest o afričkoj domovini uvijek se osjećala u njegovoj glazbi, čak i kad je osvojio slušateljstvo zapada.

Godine 1963. je formirana originalna postava The Wailersa, koju čine Bob Marley, Bunny Livingstone i Peter Tosh. Njihova je prva pjesma (Simmer Down) ujedno i postala hit na Jamajci.

Godine 1966. Haile Sellasie je posjetio Jamajku i tad Bob i ostatak Wailersa prihvaćaju rastafarijansku vjeru. Svojom glazbom nastoje rasprostraniti poruku ljubavi i mira, u rodnoj zemlji Bob postaje prorok, a njegov utjecaj seže i do politike.

Kad je u svibnju 1981. godine, Marley umro od raka na nožnom palcu(zanemarena ozljeda prilikom igranja nogometa), svijet je izgubio zagovornika siromašnih i obespravljenih, kao i jednog od najboljih skladatelja njegove generacije. Bio je prva megazvijezda iz trećeg svijeta i učinio je mnogo na oživljavanju oslabljene političke svijesti mladih ljudi, a u nasljeđe je ostavio pjesme koje i danas nadahnjuju glazbenike širom svijeta. Bio je rastafarijanac, jedan od najvećih zagovornika pan-afrikanizma, i pjevao je o dokidanju represije.


S nadom da bi mogao živjeti vječno, zbog koje je odgađao liječenje tumora, jedan od najintrigantnijih glazbenika 20. stoljeća odveo se u preranu smrt. Bob Marley, začetnik reggaea, promotor ideje afričke emancipacije, etiopskog kršćanstva, jedinstva s prirodom, duhovne konzumacije marihuane i borbe protiv kulture bijelog čovjeka, ozbiljna je konkurencija Elvisu u jedinstvenom talentu – s godinama izbivanja sve je prisutniji
Foto: chemicalx.blogger.ba
Rođen kao Robert Nesta Marley 6. veljače 1945. godine, u obitelji majke Afrikanke i oca Engleza, Marleyjevo djetinjstvo bi bez problema moglo ući u ogledne primjere modernih teorija o bullyingu, tj. zadirkivanju. Odbacivan i od crnaca i od bijelaca zbog svoje 'miješane' boje kože, prestao je ići u školu sa 14 godina, zaposlio se u varionici i osnovao bend. Vrlo rano je naučio trikove samoobrane i poradio na svojoj snazi, otkad ga prati nadimak 'Tuff Gong' (sedreni gong), premda je bio visok svega 163 centimetara.

Prve singlove 'Judge Not' i 'One Cup of Coffee' Marley snima pod pseudonimom Bobby Martell, ali pjesme ne ostavljaju nikakav trag na lokalnoj sceni. Ubrzo osniva grupu 'The Wailers', a iste 1966. godine se i ženi Ritom Anderson, preko koje će se i obratiti na rastafarijanizam, način života koji pleše između religije, filozofije, kulinarstva i odjevno-frizerskog imidža.

Foto: time.com
Naslovnica Time magazina iz 1930. godine
Za Marleyjevu rasta inicijaciju zaslužan je dolazak tadašnjeg etiopskog cara Halie Selassija na Jamajku. Selassie je od samih početaka rastafarijanizma smatran novim Mesijom, Božjim sinom, koji se spustio sa svojeg trona u Božanskom trojstvu da bi afričkom narodu vratio ponos i učinio ga predvodnikom nove svjetske duhovne revolucije.

21-godišnji Marley bio je u frenetičnoj gomili od 100.000 ljudi koja je u dimu marihuane dočekala cara na aerodromu u Kingstonu.

Nakon toga već snima s Wailersima na Jamajci i u Londonu, ali međunarodna popularnost bi ga definitivno zaobišla da ga nisu prepoznale već afirmirane zvijezde poput Erica Claptona koji obrađuje njegovu pjesmu 'I Shot The Sheriff' 1974. godine. S No Woman No Cry Marley definitivno zasjeda na međunarodne top liste, pjesmom koja će kasnije ući u VH1 listu 100 najboljih rock uradaka ikada.

Egzotičnost rastafarijanske duhovnosti, predanost i jednostavnost totalno netipična za pop svijet, poslužila je kao moćan katalizator Marleyjevog uspjeha. 'Imam samo jednu ambiciju. Htio bih vidjeti samo jednu stvar, a to je da ljudski rod živi zajedno – crnci, bijelci, Kinezi, svi – to je sve', govorio je napušeni guru s dreadlocksima.

Foto: radiojungla.com.ar
Bob Marley bio je obožavatelj nogometa
Nakon atentata u prosincu 1976. godine, još uvijek nerazjašnjenog, kada je pucano ne samo u njega, već i u njegovu ženu i menadžera, koji su uz teže ozljede ostali živi, Marleyja je dočekalo daleko ozbiljnije iskušenje. Dijagnosticiran mu je zloćudni tumor na nožnom palcu, u rani zadobivenoj na nogometu. Liječnici su sugerirali hitnu amputaciju.

Problem je bio u tome što rastafarijanizam drži tijelo svetim u doslovnom smislu. Rezanje bilo kojeg dijela Marley je smatrao diranjem u bogomdanu cjelinu. U rastafarijanizmu postoji učenje da život mora biti vječan, čak i u tjelesnom smislu. Vjeruje se kako neki ljudi nikada ne umiru i pristati na zahvat radi spašavanja života predstavljao bi nedostatak vjere.

Iz istog razloga Marley nikada nije napisao ni oporuku, ne želeći priznati smrt kao neizbježnu činjenicu i stvorivši ogromne probleme za svoje brojne nasljednike. A nasljednika je bilo mnogo. Konačna bilanca glasila je da ima trinaestoro djece s devet žena. Neformalno mnogoženstvo je općeprihvaćeno u rastafarijanizmu. Odražava povratak prirodnim, nesputanim odnosima i u službi je stvaranja novih rasta vojnika. Baš kao što je i upotreba marihuane shvaćena kao korištenje božjeg dara koji prosvjetljuje i izoštrava svijest za istinu.

'Nemam nikakvu naobrazbu. Imam inspiraciju. Da sam ikada bio školovan, postao bih budala', tvrdio je čovjek koji je sanjao duhovnu revoluciju iz Afrike, posebice Etiopije, tog 'Siona' i domovine rastafarijanaca. Te jeseni džoger iz Central Parka je kolabirao. Napokon prihvativši pomoć medicine, otišao je na tretman u Njemačku. Bilo je kasno, rak je metastazirao u mozak i pluća. 11. svibnja 1981. Marley je preminuo u Miamiju, na putu za Jamajku, gdje je pokopan sa svojom gitarom, nogometnom loptom, pupoljkom kanabisa i prstenom princa Asfe, Selassijevog sina. Uskratio si je život u ime nepriznavanja smrti. Ironijom sudbine, zauzvrat je dobio upravo besmrtnost. Naravno, nešto drukčiju od one o kojoj je sanjao.


* (Izvor Wikipedija i T-portal)
sanmarino @ 17:52 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
četvrtak, ožujak 20, 2008
Edith Piaf
Jednostavno imam potrebu da i o ovoj divi stavim par riječi na svoj blog. Ona je jedina, jedina, i nepononovljiva.
Persona fascinantna glasa, koja je uspjela da postane besmrtna prije nego što je umrla. Nedavno, kada sam bio u Parizu, imao sam čast posjetiti njen grob u Parizu na
groblju Père-Lachaise.
Naravno,kao što je večini poznato,2007.god.snimljen je i film o ovoj divi:
režija:
Olivier Dahan
scenarij: Olivier Dahan i Isabelle Sobelman
igraju: Marion Cotillard, Sylvie Testud, Pascal Greggory, Gérard Depardieu
žanr: muzički/biografski
trajanje: 140 minuta
zemlja: France / UK
godina: 2007.
web:
La Vie en Rose - Edit Piaf

La Vie en Rose temelji se na legendarnom životu francuske pjevačice Edith Gassion, poznatijom kao Edith Piaf.
Ova glazbena biografija je kronološki ispričana, sa Edith Piaf u različitim godištima. Film je vremensko djelo koje spaja njen život proveden u Parizu i New Yorku i predstavlja glavne periode njezinog života.
Ljudi i događaji u filmu stvar su legendi, glasina, istinitih priča i pjesme. 


Marion Cotillard, za ulogu Edit Piaf u filmu “Život u ružičastom” Oliviera Dahana (ovaj je film osvojio ukupno četiri Bafta nagrade - nagrađen je i za najbolju glazbu, kostim i šminku).
Cottilard je, primajući nagradu, rekla da joj je film o Edit Piaf predstavljao najnevjerojatniju avanturu i da je “uživala u svakoj sekundi”, a priznanje joj je odao i Day-Lewis.



Edith Piaf
Francuska glazbena diva, nacionalna ikona, šansonijerka čija je karijera obilježila polovicu prošlog stoljeća, pjevačica neobične boje glasa i fantastične vokalne izvedbe – riječ je, naravno, o Edith Piaf. Poput biografija svih ljudi koji su obilježili povijest, i njen fascinantan životopis dokazuje da nijedan istinski velikan nije uspio izbjeći tegoban život, burne ljubavne veze i osobne tragedije

Edith Piaf rođena je 1915. godine u Parizu kao Edith Giovanna Gassion. Obiteljska situacija nije joj obećavala sjajnu budućnost – majka barska pjevačica i otac ulični akrobat rano su je se odrekli zbog vlastitih probitaka, poslavši je majčinoj majci. Kako se to rješenje nije pokazalo zadovoljavajućim, a otac se pridružio francuskoj vojsci, vrlo je brzo povjerena na brigu drugoj baki, kod koje joj život također nije bio nimalo sjajan.

Naime, očeva je majka bila vrlo iskusna madam srednjih godina i vodila je vlastiti bordel, pa je Edith od malih nogu odrastala okružena prostitutkama, korisnicima njihovih usluga, barskim pjevačicama, a u kasnijim godinama i svodnicima te sitnim lopovima i gangsterima. U dobi od treće do sedme godine bila je slijepa, a vid joj se vratio nakon što su pripadnice bakine male zajednice otišle na hodočašće u Saint Thérese de Lisieux.

Njen povratak u Pariz 1929. rezultirao je ponovnim susretom s ocem, koji se nakon rata vratio svom starom zanimanju. Neko su vrijeme čak radili zajedno, da bi ubrzo Edith našla novu poslovnu suputnicu, Simone Berteaut, s kojom je i započela svoju pjevačku karijeru.

Prve nastupe održavala je na ulicama Pariza, družila se sa svodnicima, boemima i sličnom kremom pariškog podzemlja, u šesnaestoj se i zaljubila i rodila djevojčicu Marcelle (koja je umrla u trećoj godini života od meningitisa), da bi je, kako to obično biva, naposljetku otkrio Louis Leplée, vlasnik noćnog kluba Gerny's Club. Leplée joj je priskrbio i nadimak kojim se proslavila (piaf u pariškom slengu znači vrabac), a mala je pjevačica (bila je visoka samo 142 cm) svojim oporim vokalom i dirljivim izvedbama oborila publiku i njena je karijera tada zasluženo krenula uzlaznim putem.

Tragedije je ni tada nisu zaobilazile – ubrzo nakon otkrića Edith Piaf Louis Leplée je ubijen, a nova zvijezda osumnjičena je za sudioništvo u tom ubojstvu. S obzirom na zanimljivo društvo u kojem se u to vrijeme kretala, nije nimalo neobično da je dio sumnje pao i na njena leđa, ali je ipak oslobođena optužbe.

Slavna pjevačica kasnije godine života provela je mučena ovisnošću o alkoholu i morfiju

Postavši sve popularnija i traženija (mnogo je nastupala na radiju), počela se družiti s poznatim pripadnicima pariške umjetničke scene (Jean Cocteau, Maurice Chevalier, Jacques Borgeat), pojavila se u nekoliko filmova, surađivala je s francuskim Pokretom otpora, da bi se nakon Drugog svjetskog rata prometnula u pravu internacionalnu zvijezdu puneći koncertne dvorane i klubove diljem Europe i Sjedinjenih Država i istovremeno pomažući karijere talentiranih prijatelja poput Charlesa Aznavoura i Yvesa Montanda.


Privatni život Edith Piaf bio je obilježen burnim ljubavnim vezama. Između ostalog, skandalizirala je javnost vezom s tad izuzetno poznatim boksačem Marcelom Cerdanom, koji je u to vrijeme bio oženjen i otac troje djece. Ljubav je završila tragično – Cerdan je poginuo prilikom pada aviona, a da bi situacija bila još apsurdnija, to se dogodilo dok je putovao njoj u posjet. La Vie en rose – Edith Piaf

Shrvana nesrećom i načeta ovisnošću o alkoholu i morfiju (na koji se navukla nakon što je stradala u automobilskoj nesreći 1951. godine), udala se za Jacquesa Pillsa, od kojeg se vrlo brzo i razvela. Drugi brak došao je ubrzo pred smrt i ovaj put je bila riječ o Théu Sarapou, frizeru i pjevaču koji je od nje bio mlađi dvadesetak godina i koji je nakon samo godinu dana braka s Edith ostao udovac. Edith Piaf umrla je od raka 1963. godine, u 47. godini života, samo dan prije velikog prijatelja Jeana Cocteaua.

Edith Piaf sahranjena je na pariškom groblju Pére-Lachaise
Poput burnog života, ni smrt joj nije prošla nezapaženo. Dapače, Crkva je zabranila da Edith Piaf bude pokopana sa svim crkvenim počastima jer nikako nije odobravala njen životni stil, ali su joj zato mnogobrojni štovatelji i obožavatelji upriličili veličanstveni sprovod, okupivši se u tolikom broju da je promet u Parizu bio potpuno paraliziran. Sahranjena je na slavnom pariškom  .

Život i djelo Edith Piaf nisu ni danas zaboravljeni. Dapače, malo tko nije uživao u šansonama poput 'Le Vie En Rose', 'Non, je ne regrette rien', 'Hymne à l'amour', 'Padam... Padam...', njeni albumi još se uvijek traže i prodaju. U Parizu je otvoren i muzej posvećen slavnoj pjevačici, a Francuzi su joj odlučili odati počast i snimanjem filma 'Le Vie En Rose', utemeljenog na njenom životu, koji bi se u kinima trebao pojaviti na Valentinovo iduće godine.

Edith Piaf la vie en rose




 
sanmarino @ 15:05 |Komentiraj | Komentari: 13 | Prikaži komentare
U2 su samo jedan od nekoliko bendova kojima je tijekom ovih 30 godina postojanja uspjeli ostvariti podjednako komercijalan i kritički uspjeh. Svojim prepoznatljivim zvukom (prvenstveno zahvaljujući načinu sviranja na kojem je gradio imidž benda gitarist Dave Evans (The Edge) mijenjali su glazbenu industriju ne sluteći da će postati jedni od "najvećih". Za razliku od većine bendova koji su u fazi njihova nastajanja predstavljali Irsku, U2 su probili granice onog što navodno rock bend i rock glazba - smije ili ne smije uraditi. Na taj način pridonijeli su realizaciji mnogih političkih i kulturoloških zbivanja koja su u to vrijeme bila prisutna u Irskoj.

Kroz svoju autorsku snagu i post-punk orijentiran glazbeni izričaj, grupa U2 je postala jednim od najpopularnijih rock bandova '80-tih. Jednako poznati po svom pitkom zvuku kao i po svojim beskompromisnim političkim i religijskim porukama, U2 su egzistirali kao jedni od rijetkih rock glazbenika u eri synth-popa i heavy metala. The Edge, sa svojim osobnim gitarističkim pečatom, te ritam sekcija koju čine Adam Clayton i Larry Mullen, donijeli su grupi snažan rock zvuk stvoren za izvođenje na stadionima, dok je glavni pjevač Bono bio odmah prepoznat kao karizmatični frontman, zapamćen kako maše bijelom zastavom uz pjesmu 'Sunday Bloody Sunday'. Rijetko je koji bend toliko vjerovao u potencijal rocka u revoluciji kao U2.

Kako su s vremenom ostvarivali svoj sve originalniji zvuk prepun snažnih tekstova, izazivajućih socijalnih poruka, inspiriranih patnjama kojima je Irska bila izložena, bend je već na samom početku dobio respektirajući i skoro fanatični status od strane svojih obožavatelja diljem svijeta. U2 su formirani u Dublinu 1978. godine. Nakon što je Larry Mullen jr. razglasio po svojoj školi kako traži muzičare za novi bend, grupa optimističnih momaka koja se tog prvog dana pojavila u Larryja doma svirala je još 1976. pod imenom Feedback. Band su tvorili Paul Hewson poslije nazvan Bono Vox, Dave (The Edge Evans i njegov brat Dick( koji se nakon nekog vremena pridružio drugom bendu iz Dublina), Larry i Adam Clayton. Još sa nekih 13-14 godina svoj prvi koncert su odsvirali u Mount Temple Comprehensive School (Dublin) te odmah nakon njega mijenjaju ime u The Hype. Nakon nepunih 18 mjeseci postojanja, prvi veliki "bum" benda dogodio se u Limericku (Irska) gdje se održavao "talent show" (17.03.1978.) vođen pod pokroviteljstvom CBS Recordsa. Ne samo da su The Hype osvojili natjecanje nego i dovoljno impresionirali Jackiea Haydena koji im je za uzvrat dao studio da snime svoj prvi demo uz nagradu od 500 funti. Samo tri dana poslije 20.03. 1978. na nagovor Stevea Averila, frontmana grupe The Radiators from Space, The Hype mijenjaju ime u U2 zbog čega je Dick odlučio napustiti bend. U2 nastavljaju kao četvorka a nakon koncerta u Projects Art centru Paul McGuiness 25.05 1978 postaje menadžerom grupe.

10.09.1979. U2 izdaje svoj prvi singl (jedino irsko izdanje) pod imenom "U2:3" s kojim su se popeli na vrh nacionalne ljestvice.

5.10.1979. imaju svoj prvi nastup na televiziji.

21.08. Bono se u Brahneyju oženio sa svojom djevojkom iz srednjoškolskih dana Alison Stewart.

1.08.1984. bend je osnovao diskografsku kuću pod nazivom "Mother Records" gdje su mladi talenti, tj. bendovi širom Irske mogli besplatno snimati svoje prve demo snimke).

13.07.1985. na Live AID dobrotvornom koncertu U2 su izveli "Sunday Bloody Sunday" i "Bad" te su po objavi Jacka Nicholsona uz Queen bili heroji Live AID-a.

Sometimes You Can't Make It On Your Own - Video



Tough, you think you've got the stuff
You're telling me and anyone
You're hard enough

You don't have to put up a fight
You don't have to always be right
Let me take some of the punches
For you tonight

Listen to me now
I need to let you know
You don't have to go in alone

And it's you when I look in the mirror
And it's you when I don't pick up the phone
Sometimes you can't make it on your own

We fight all the time
You and I... that's alright
We're the same soul
I don't need... I don't need to hear you say
That if we weren't so alike
You'd like me a whole lot more

Listen to me now
I need to let you know
You don't have to go it alone

And it's you when I look in the mirror
And it's you when I don't pick up the phone
Sometimes you can't make it on your own

(This is it)
I know that we don't talk
I'm sick of it all
Can, you, hear, me, when, I, sing
You're the reason I sing
You're the reason why the opera is in me

Well hey now, still gotta let ya know
A house doesn't make a home
Don't leave me here alone

And it's you when I look in the mirror
And it's you that makes it hard to let go
Sometimes you can't make it on your own
Sometimes you can't make it
Best you can do is to fake it
Sometimes you can't make it on your own

sanmarino @ 09:13 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
srijeda, ožujak 19, 2008
AC/DC je australski hard rock sastav koji su 1973. godine u Sydneyu osnovala braća Malcolm i Angus Young. Smatraju se pionirima heavy metala uz sastave poput Led Zeppelina, Deep Purplea i Black Sabbatha. Sami članovi su, pak, oduvijek svrstavali svoju glazbu u rock 'n' roll žanr.

Članovi su se neprestano izmjenjivali do izdanja prvoga albuma, High Voltage, 1975. godine, da bi nakon toga albuma jedni te isti članovi radili dvije godine sve dok 1977. godine basist Cliff Williams nije zamijenio Marka Evansa. Prvi veliki komercijalni uspjeh doživjeli su 1979. svojim drugim albumom, Highway to Hell. No, glavni vokal i jedan od tekstopisaca u sastavu, Bon Scott, preminuo je 19. veljače 1980. godine nakon posljedica unosa prevelike količine alkohola u organizam tijekom samo jedne noći. Preostali članovi razmišljali su o raspuštanju sastava, no pronašli su zamjenu za preminuloga Scotta u Brianu Johnsonu, bivšem glavnom vokalu sastava Geordie. Pet mjeseci nakon Scottove smrti AC/DC je izdao svoj najuspješniji album u karijeri, Back in Black, koji je i drugi najprodavaniji u povijesti glazbe. Ispred je samo Thriller kralja popa, Michaela Jacksona.
Možda najzanimljivija i ujedno poražavajuća činjenica jest da koliko god razni specijalizirani glazbeni magazini periodično iznova radili liste najutjecajnijih izvođača minulih desetljeća, rijetko kad se dogodi da se na toj listi nađe AC/DC. Za sedamdesete se uvijek drvi je li presudan 'Physical Graffiti' ili 'Never Mind The Bollocks', a ne recimo 'Let There Be Rock' ili 'Highway To Hell'. Prva polovica osamdesetih je uvijek u znaku novog romantizma, da bi se na kraju vodila polemika oko 'Joshua Tree', 'Appetite For Destruction' ili 'Thrillera'. Ukratko, za veliku većinu AC/DC nije bio vrijedan spomena ni kasnije kad je dosegnuo stadionski status koji uživa i dan danas (samo treba krenuti na turneju i u poznim godinama to opet dokazati). 

Idući  album, For Those About to Rock We Salute You, doživio je veliki komercijalni uspjeh kao i prethodnik, a ujedno je postao i prvi hard rock album koji je osvojio prvo mjesto na glazbenim ljestvicama
SAD-a. No, popularnost sastava naglo je pala nakon odlaska bubnjara Phila Rudda 1983. godine. Slaba prodaja nastavila se i albumom The Razors Edge izdanog 1990., da bi, nakon Ruddova povratka 1994. godine, sastav doživio svoj ponovni procvat. Albume Ballbreaker (izdan 1995.) i Stiff Upper Lip (izdan 2000.) i kritika i publika pozitivno su ocijenili, što se osjetilo na značajnom porastu broja prodanih primjeraka. Planovi za najnoviji album objavljeni su 2004., a njegov dolazak očekuje se 2008. godine.


Video Info

Description: Angus Young AC/DC duck walk
Views: 174,223
Comments: 465
AC/DC duck walk

Video Back in Black - AC/DC

AC/DC je prodao oko 150 milijuna primjeraka albuma diljem svijeta, uključujući i 68 milijuna samo u SAD-u. Back in Black je prodan u 42 milijuna primjeraka diljem svijeta, što ga čini drugim najprodavanijim albumom u svijetu svih vremena. Na popisu televizijske kuće VH1 AC/DC je svrstan na četvrto mjesto na popisu 100 najvećih hard rock umjetnika.] MTV ih svrstava i na sedmo mjesto na popisu Najvećih sastava heavy metal glazbe.


sanmarino @ 20:19 |Komentiraj | Komentari: 12 | Prikaži komentare
utorak, ožujak 18, 2008
Gordon Matthew Thomas Sumner, (Wallsend, Engleska, 2. listopada 1951.), poznatiji pod umjetničkim imenom Sting, je engleski glazbenik. Solo karijeru je započeo kao već etablirano ime, nakon velikog uspjeha njegove rock grupe The Police.Sting je u dva navrata održao koncerte u pulskoj Areni u sklopu svojih svjetskih turneja, i to 13. srpnja 1997. kao dio Mercury Falling turneje te 13. svibnja 2000. u sklopu turneje Brand New Day. Oba koncerta su bila rasprodana i, prema reakcijama kritike i publike, "izuzetna".

Karizmatični glazbenik je često radio soundtrackove za filmove i serije, a i sam se okušao u glumi. Najpoznatija njegova uloga svakako je ona iz 1984., Feyd-Rauthe u filmu Davida Lyncha, Dina - pustinjska planeta.




Desert Rose
I dream of rain
I dream of gardens in the desert sand
I wake in vain
I dream of love as time runs through my hand

I dream of fire
Those dreams that tie two hearts that will never die
And near the flames
The shadows play in the shape of the mans desire

This desert rose
Whose shadow bears the secret promise
This desert flower
No sweet perfume that would torture you more than this

And now she turns
This way she moves in the logic of all my dreams
This fire burns
I realize that nothings as it seems

I dream of rain
I dream of gardens in the desert sand
I wake in vain
I dream of love as time runs through my hand

I dream of rain
I lift my gaze to empty skies above
I close my eyes
The rare perfume is the sweet intoxication of love

I dream of rain
I dream of gardens in the desert sand
I wake in vain
I dream of love as time runs through my hand

Sweet desert rose
Whose shadow bears the secret promise
This desert flower
No sweet perfume that would torture you more than this

Sweet desert rose
This memory of hidden hearts and souls
This desert flower
This rare perfurme is the sweet intoxication of love


Videoclip: Sting feat. Cheb Mami - Desert Rose


sanmarino @ 15:30 |Komentiraj | Komentari: 11 | Prikaži komentare
Osnovan Ajax
1900. osnovan je veliki nizozemski klub Ajax
  Rođen Stuart Zender (Jamiroquai)
1974.
  Rođena Queen Latifah
1970 .

VATROSLAV HLADIĆ
Rođen: 5. kolovoza 1898. u Zagrebu
Umro: 18. ožujka 1965. u Rijeci


Hrvatski kazališni glumac i redatelj Vatroslav Hladić, rođen 5. kolovoza 1898. u Zagrebu, od najranijeg je djetinjstva zavolio kazalište. Počevši kao član putujućeg kazališta pod ravnanjem Josipa Maričića, Hladić je neko vrijeme lutao po provincijskim gradićima.
Prvi stalni angažman dobiva za Prvoga svjetskog rata u Vojničkom kazalištu u Bjelovaru, da bi ubrzo pristupio novoosnovanom kazalištu u Varaždinu, gdje i prvi put režira. Po svršetku rata prelazi u Osijek, a potom u Split, gdje je, po vlastitim riječima, proživio najljepše razdoblje kazališnog života. U Splitu glumi s velikim imenima hrvatskog glumišta, poput Nine Vavre, Josipa Pavića i Ive Badalića. Nakon Splita angažiran je u Zagrebu, zatim ponovo u Osijeku, gdje doživljava ovacije na proslavi 25-obljetnice umjetničkog rada, tumačeći Oswalda u Ibsenovim Sablastima. Nakon tridesetogodišnjeg predanog rada biva nagrađen mjestom ravnatelja drame državnog kazališta u Dubrovniku, u koje dolazi 1942. Na kraju se vraća u Bjelovar. U plodnoj karijeri, Hladić je tumačio i mnoge druge uloge, od kojih izdvajamo Ignjata Glembaya, Lenbacha i Shakespeareova Jaga.
Razdoblje između dva rata, kad je kazalište mijenjalo strukturu pretvarajući se iz putujućih družina u državne ustanove, a glumačko je umijeće sve više gubilo romantičke nesređeno-boemske okvire, sve se više profilirajući u staloženi kulturni i javni rad Hladić neizravno opisuje u autobiografiji koju je nazvao Život glumca. Na jednom mjestu kaže: Ni jedna uloga, ma kako savjesno odigrana, ne smatra se dovršenom, dok poslije posljednjeg čina ne padne zavjesa i ne čuje se pljesak, uobičajeni znak odobravanja. Tek tada je rad dovršen.
Vatroslav Hladić umro je u Rijeci, 18. ožujka 1965.


sanmarino @ 06:36 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
ponedjeljak, ožujak 17, 2008



INXS je rock grupa iz Australije, osnovana u Sydneyu 16. kolovoza 1977. godine, na dan smrti Elvisa Presleya. Grupa je nastala od članova radničke, mladenačke klase, a u vremenu u kojem su djelovali stvorili su jedinstveni zvuk u kojem su pokupili sve utjecaje glazbe oko njih i svojom novom kombinacijom pristajali uz najveći krug obožavatelja svih glazbenih stilova, od popa, synth popa, new wavea, rocka do dancea. Uz sve to, bili su iz Australije, u vremenu kada je svijetom dominirala glazba iz Velike Britanije i Amerike, zbog čega su bili još zanimljivije ime na glazbenoj paleti. Upravo svi navedeni razlozi pomogli su grupi INXS da do kraja '80tih postigne međunarodni uspjeh, a njezini članovi, predvođeni karizmatičnim Michaelom Hutchenceom, svjetske suprezvijezde. Danas gledano, INXS su bili tipične zvijezde glazbene scene '80tih, i to u njezinom samome vrhu. Pa iako je neponovljivi vrhunac njihove karijere bio album 'Kick' iz 1987.



godine, INXS su također jedna od rijetkih grupa koja je preživjela prelazak iz '80tih u '90te. Prodaja njihovih albuma držala se na solidnoj razini svih tih godina i grupa je nastavljala snimati i nastupati pred svojom vjernom publikom tijekom čitavih '90tih sve dok smrt frontmana Hutchence 1997. godine nije dovela i do njihovog kraha.

Grupu INXS osnovala su tri brata koja su grupi, sasvim logično, kao prvo ime odabrali the Farriss Brothers. Klavijaturist i gitarist Andrew Farriss, srednji od trojice braće, pohađao je školu s Michaelom Hutchenceom s kojim je došao na ideju da osnuje bend, a pridružuje im se i Gary Beers na basu. U isto to vrijeme, Andrewev stariji brat Tim Farriss već je svirao gitaru u raznim grupama zajedno sa svojim prijateljem Kirkom Pengillyem na saksofonu. Konačno, svi se oni okupljaju u jednu grupu kojoj se pridružuje i najmlađi brat Farriss, Jon Farriss koji sjeda za bubnjeve. Od 1977. do 1979. godine grupa neprofesionalno svira i vježba, a kada te 1979. godine Jon Farriss završava školu, grupa uzima ime INXS, seli se iz gradića Pertha u Sydney i počinju se kretati po tamošnoj klupskoj sceni pa tu i tamo ponegdje i nastupaju. U sljedećih godinu dana grupa uspjeva snimiti svoje prve pjesme između dva, ili ponekad čak i tri nastupa dnevno, po lokalnim pubovima u i oko Sydneya. Sve pjesme snimaju se uživo, a INXS potpisuju izdavački ugovori i 1980. godine objavljuju svoj prvi album koji nosi naziv INXS. Na tom albumu našla se zapažena pjesma 'Just Keep Walking', koja ih je uspješno predstavila široj publici njihove rodne Australije. Godinu dana kasnije već izlazi i njihov novi album 'Underneath the Colours', kojeg producira Richard Clapton i taj album postaje zapaženiji album u Australiji, zahvaljujući kojem grupa privlači pažnju stranih menađera i dobivaju ponudu da potpišu ugovor s američkom kućom Atco Records, što su rado i učinili.

1982. godine INXS objavljuju svoj prvi album za američko tržište, a on nosi naziv 'Shabooh Shoobah'. Singl 'The One Thing' skinut s tog albuma postaje njihov prvi  Top 30 hit u Americi, a još bolje prolazi novi hit 'Don't Change', koji im omogućuje da grupa krene na svoju prvu veliku američku turneju. INXS tada već postaju manje nove new wave zvijezde, a album ulazi u američki Top 50.

Ipak, INXS su trebali čekati na četvrti album da bi ostvarili neki značajniji komercijani uspjeh. Album 'The Swing' izašao je 1984. godine pod produkcijom Nilea Rodgersa, a prvi singl, pjesma 'Original Sin' postaje njihov prvi svjetski hit broj jedan, no bez uspjeha u Americi i Velikoj Britaniji. Američke radio stanice nisu dobro prihvatile ovu pjesmu zbog njezine političke obojenosti i anti-rasističke poruke koju je sadržavala, a Britanija je bend jednostavno ignorirala, uglavnom zbog njihove stilske sličnosti s Rolling Stonesima, pa su smatrani običnom kopijom. No, ostatak svijeta, posebice njihova rodna Australijia, prihvatili su INXS, jednako kao što je publika prihvatila i njihovog karizmatičnog i privlačnog frontmana Michaela Hutchencea, zahvaljujući kojem je grupa sve traženija bila na tada sve popularnijem MTV-u.

Pjesma 'Original Sin' bila je prvi australski broj jedan grupe INXS, a na vrhu nacionalne liste je provela dva tjedna u siječnju 1984. godine. S broja jedan zatim ju je skinula Pat Benatar sa singlom 'Love is a Battlefield'. Pjesmu su INXS snimili u New Yorku s Nileom Rodgersom, a zanimljivo je da je back vokale otpjevao Daryl Hall. Iako album 'The Swing' nije naišao na dobar odaziv u ostatku svijeta, album je u Australiji još dugo uživao veliki uspjeh, pa se u nacionalnoj listi 50 najprodavanijih albuma zadržao čak više od dvije godine. Dan danas album 'The Swing' se nalazi u Top 10 najprodavanijih albuma u Australiji. Osim spomenutog hita 'Original Sin', singlovi su još bili i 'I Send a Message', 'Burn for You' i
'Dancing on the Jetty'.

Nakon uspjeha albuma 'Kick', za grupu INXS uslijedila je velika turneja na kojoj provode vrijeme tijekom čitave 1988. godine. No iznenadni veliki uspjeh uzeo je svoj danak u grupi, ponajviše u njihovim vlastitim glavama. Michael Hutchence tako je odlučio objaviti i svoj dodatni, 'eksperimentalni' album s projektom Max Q, no album je u potpunosti propao kod publike. Ostatak grupe također je neko vrijeme pokušavao sudjelovati u nekim drugim projektima, no uskoro su se ipak vratili jedni drugima i na jesen 1990. godine objavjuju svoj sedmi album nazvan 'X'.Ime 'X' album je dobio po rimskom znaku za broj 10, čime su INXS željeli obilježiti desetu godišnjicu od izlaska svog prvog albuma, koji je objavljen 1980. godine. Ovaj je album rađen pod velikim pritiskom, jer su očekivanja nakon albuma 'Kick' bila vrlo velika i kod publike i kod kritike, ali i kod samih članova benda. Album je slijedio formulu albuma 'Kick', čak su u nekim pjesmama dodane i usne harmonike, no naišao je na loše kritike i općenito je smatran slabijim od svog predhodnika. Iako je sadržavao dobre singlove 'Disappear' i 'Bitter Tears', samo je prvi singl 'Suicide Blonde' u Americi ostvario ulazak u Top 10, a prodaja album 'X' u Americi je bila neusporedivo lošija od prodaje albuma 'Kick'. No album je naišao na dobar prijem u ostatku svijeta. Uz spomenute singlove 'Suicide Blonde', 'Disappear' i 'Bitter Tears', sadržavao je veliki australski i europski hit 'By My Side', pjesmu koju je Andrew Farriss posvetio svojoj supruzi Shelley.

Album 'Welcome To Wherever You Are' ipak je naišao na pozitivne kritike u Europi, a britanski magazin 'Q' uvrštava ga među 50 najboljih albuma te godine. Zanimljivo je da i sami članovi benda smatraju da je to njihov najbolji album, a s njega skidaju nekoliko singlova kao što su 'Taste It', 'Baby Don't Cry' i 'Beautiful Girl'. No ne odlazak na turneju s ovim albumom, odrazio se i na njegov komercijalni uspjeh u čitavom svijetu. 

 INXS 1993. godine objavljuju novi album 'Full Moon Dirty Hearts', nakon kojeg odmah odlaze na veliku svjetsku turneju pod nazivom 'Dirty Honeymoon world tour', na kojoj su bili sve do 1994. godine. 
INXS 1994. godine potpisuju ugovor s kućom PolyGram, no umjesto rada na novom albumu, Michael Hutchence puni naslovnice svojim raskalašenim životom i ponajviše ljubavnim vezama s raznim slavnim djevojkama, među kojima su uz Kylie Minogue bile i Helena Christensen i Paula Yates, supruga Boba Geldofa, što je razorilo njihov brak. Hutchence je najavljivao i da planira objaviti samostalni album, no u sljedeće tri godine ništa od toga se nije dogodilo. Tek 1997. godine INXS se vraćaju na scenu s albummo 'Elegantly Wasted'.

'Elegantly Wasted' bio je deseti i posljednji album grupe INXS. Album je naišao na oprečne reakcije, bio je hvaljen i uspješan u Australiji i Velikoj Britaniji, no potpuno ignoriran u Americi. Album je objavljen 15. travnja 1997. godine i grupa je s njega uz naslovni singl uspjela skinuti i još dva singla 'Everything' u svibnju i 'Don't Lose Your Head' u rujnu iste godine. No 22. studenog 1997. godine frontman Michael Hutchence je nađen mrtav u hotelskoj sobi u Sydneyu. Njegova smrt bila je policiji sumnjiva, no smrt je proglašena samoubojstvom. Michael Hutchence navodno se objesio za radijator, no nagađalo se da je do smrt došlo slučajno, u pokušaju da si davljenjem poveća seksualni užitak. 

Nakon smrti Michaela Hutchencea, INXS su godinama pokušavali nastaviti s radom, koristeći usluge drugih pjevača kao što su Terence Trent D'Arby, Jimmy Barnes i Jon Stevens, no bez većeg uspjeha. Trenutno grupa nastupa s pjevačem J.D. Fortuneom, kojeg su odabrali putem TV talent showa.

1980tih i '90tih godina INXS bili su glavna rock snaga Australije, otvorivši vrata svjetske glazbene scene mnogim australskim izvođačima nakon njih. U Americi su, kao rijetki Australci, tri puta bili nominirani za Grammy, a 2001. godine upisani su u australski diskografski Hall of Fame.

Video    
INXS - Need You Tonight

Come over here

All you got is this moment
The twenty-first century's yesterday
You can care all you want
Everybody does yeah that's okay

So slide over here
And give me a moment
Your moves are so raw
I've got to let you know
I've got to let you know
You're one of my kind

I need you tonight
'Cause I'm not sleeping
There's something about you girl
That makes me sweat

How do you feel
I'm lonely
What do you think
Can't take it all
Whatcha gonna do
Gonna live my life



sanmarino @ 11:02 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
Rođen Nat "King" Cole
1919.
Rođen Billy Corgan (Smashing Pumpkins)
1967.
Dan Europskog proljeća"

 ANTON DOMINIK FERNKORN


Rođen: 17. ožujka 1813. u Erfurtu kraj Leipziga
Umro: 15. studenoga 1878. u Saint Radengundu kraj Graza
Autor poznatog spomenika banu Jelačiću, austrijski kipar i ljevač Anton Dominik Fernkorn, rodio se 17. ožujka 1813. u Erfurtu kraj Leipziga, a umro je 15. studenoga 1878. u bolnici za umne bolesnike u Saint Radengundu kraj Graza.
Osnovnu naobrazbu stječe u rodnom gradu, a 1835. odlazi u München u najpoznatiju njemačku ljevaonicu, koju uz umjetnički atelijer vodi Johan Stiegelmaer. Fernkorn je nekoliko godina radio u kraljevskim ljevaonicama, a njegova mu je nadarenost omogućila uspješno bavljenje modeliranjem, te je postao pravi majstor brončane skulpture. Godine 1853. za ukras zdenca u palači Montenuovo u Beču, ugledajući se na kasnobaroknu konjaničku figuru Sveti Martin Georga Raphaela Donnera, izrađuje kompoziciju Sveti Juraj u borbi sa zmajem. Drugi cinčani odljev, nagrađen na svjetskoj izložbi u Parizu 1855., kupio je nadbiskup Juraj Haulik i dao ga postaviti kao samostojeći spomenik u perivoju Maksimir. Danas ga možemo vidjeti na Trgu maršala Tita. Godine 1856.
Fernkorn uređuje vlastitu ljevaonicu s vrsnim kiparima modelarima icizelerima te stječe veliki ugled. Najvažniji Fernkornovi spomenici nadvojvodi Karlu i princu Eugenu Savojskom nalaze se u Beču, šest statua njemačkih kraljeva u Katedrali u Speyeru, a važni su i spomenik Beethovenu te portreti Franje Josipa i feldmaršala Radetzkog.
Konjanički spomenik bana Jelačića dopremljen je u Zagreb i svečano otkriven 19. listopada 1866. Poslije Drugoga svjetskog rata - 1947. - skinut je i otpremljen u Gliptoteku, a ponovno je postavljen 1990.
Fernkorn je za Zagreb izradio još jedan spomenik. Godine 1865. završio je cinčani kip Majke Božje bezgrešnog začeća, predviđen za Trg svetog Marka.Kip je postavljen na stup ispred Katedrale, koji je Herman Bolle uklopio u zdenac sa četiri alegorijska kipa anđela. 

 
ANTUN GUSTAV MATOŠ Rođen: 13. lipnja 1873. u Tovarniku u Srijemu
Umro: 17. ožujka 1914. u Zagrebu


13. lipnja 1873. godine u Tovarniku u Srijemu rodio se Antun Gustav Matoš, jedan od najzanimljivijih književnika u novijoj povijesti hrvatske književnosti. Zbog očeva premještaja kao dvogodišnjak dolazi u Zagreb. Kasnije je sam zapisao da je Bunjevac podrijetlom, Srijemac rodom, a Zagrepčanin odgojem.
Pokušao je studij veterine u Beču, ali je ubrzo odustao. Učio je svirati violončelo i to će mu glazbeno obrazovanje pomoći da preživi prognaničke dane. Godine 1893. Matoš je unovačen, no u vojsci je izdržao tek nekoliko mjeseci. Pobjegao je, potom je uhićen u Mitrovici i zatočen u petrovaradinskoj tvrđavi, odakle je također uspio pobjeći. Sljedećih 13 godina živio je kao vojni bjegunac u Beogradu, Ženevi i Parizu. Godine 1908. konačno je amnestiran i vratio se u Zagreb. Ubrzo potom položio je ispite za učitelja Više pučke škole, no nikada nije imao stalni posao. Kao 40-godišnjak u Italiji pokušava liječiti rak grla i uha, na žalost bez uspjeha.  Umro je 17. ožujka 1914. u Zagrebu.
Politički, Matoš je bio gorljivi pravaš, starčevićanac, intelektualac u kojega je nacionalna svijest bila snažna, i kada je živio izvan Hrvatske i kada je bio u domovini. Matoš se javio kao 19-godišnjak pripovjetkom Moć savjesti, objavljenom u starom i uglednom Vijencu. Težio je da ne bude samo pripovjedač u standardnom deskriptivnom smislu, nego kratak, humorističan, ciničan, ironičan i sarkastičan. Prve tri knjige njegove novelistike Iverje, Novo iverje i Umorne priče izrasle su na društvenoj i političkoj pozadini događaja u Hrvatskoj. Najviši literarni domet ostvario je u pripovjetkama s motivom idealne ljubavi, kao esencijalne ljudske težnje, primjerice u Balkonu i Cvijetu s raskršća. Kao samostalna književna tema u Matoša se javlja krajolik, ali kao povod dubokog, impresionističkog pjesničkog doživljaja.
Hrvatski jezik i hrvatski krajobraz tematska je okosnica i Matoševa pjesništva. Izdvoji li se kajkavska pjesma Hrastovački nokturno, vrijedna po tome što njome Matoš hrvatskoj književnoj tradiciji vraća zanemarenu dijalektalnu poeziju, kasno se javlja kao pjesnik, tek 1906. Do kraja života napisao ih je samo 80-ak, a mnoge su antologijske. Baveći se hrvatskom domovinom žarom uskraćenog prognanika, ali i promišljenog rodoljuba, najdublje je u nacionalnu problematiku zahvatio u poemi Mora. Matoš, boem i nesputani intelektualac, bez prestanka je u polemici, oporbi, kritik je oštra pera, katkad nepravedno strog, nekad neprimjerno blag. No, kao što je težeći skladom i haramonijom pjesničkog jezika obogatio hrvatsku poeziju, tako je i u kritici, polemici, feljtonistici, pa i putopisnoj prozi Naši ljudi i krajevi, Vidici i putovi - Matoš uveo visoka i stroga stilska mjerila. 


sanmarino @ 06:54 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
nedjelja, ožujak 16, 2008
PISMO NORVEŠKOG POLITIČARA-2012

"Ja sam političar iz Norveške. Želim reći da će se teške stvari desiti između 2008. i 2012. godine.
Norveška vlada pravi sve više podzemnih baza i bunkera. Na to pitanje su jednostavno odgovorili da je to radi zaštite ljudi u Norveškoj. Tražio sam informaciju kada će to biti završeno, a odovorili su: "Prije 2011. godine".
Izrael čini istu stvar, kao i mnoge druge države.
Dokaz, da je ono što govorim istina, su fotografije sa ministrima koje sam upoznao. Oni sve ovo znaju, ali ne žele stvarati uzbunu i masovnu paniku.
Planet X dolazi i Norveška je počela skladištiti hranu i sjemena u području Svalbard i sjevernom polu uz pomoć SAD-a i EU. Oni će spasiti samo one koji pripadaju eliti i imaju moć, kao i ljekare, naučnike i sl. koji su potrebni za novi početak.
Ja već znam da ću prije 2012. godine otiči u područje Mosjoen, gdje se nalazi duboka podzemna vojna baza. Tamo smo podijeljeni u sektore: crveni, plavi i zeleni. Njima je ovo već naznačeno, a kampovi su već odavno napravljeni.
Ljudi koji će ostati na površini i umrijeti zajedno sa drugima neće dobiti pomoć. Plan je da 2 miliona Norvežana bude osigurano, a ostalih 2,6 miliona će umrijeti.
Svi sektori i arke su povezani tunelima i imaju vozila kojima se može preći sa jedne arke na drugu. To je iz razloga da mogu biti u kontaktu jedni sa drugima.
Veoma sam tužan. Često plačem sa drugima znajući da će toliko mnogo ljudi saznati istinu prekasno. Vlada laže ljude od 1983. godine do sada. Svi važniji političari Norveške znaju za ovo, ali samo mali broj njih će to reći drugima zbog straha da bi mogli propustiti NOAH 12 vozila koja bi ih odvezla na sigurno mjesto.
Ako kažu ikome, zasigurno su mrtvi. Ali, ja više ne brinem za sebe. Čovječanstvo i druge vrste moraju preživjeti. Ljudi to moraju znati.
Sve vlade svijeta su zabrinute zbog ovoga. Za ljude koji se žele sami spasiti mogu samo reći da potraže pećine na visokim mjestima gdje mogu napraviti zalihe hrane za najmanje 5 godina, uključujući konzerviranu hranu i vodu.
Posljednji put govorim: "Bože, pomozi nam svima...", ali znam da nam Bog neće pomoći. Samo svaka osoba pojedinačno može nešto učiniti. Probudite se, molim vas...!
Mogao sam vam pisati koristeći drugo ime, ali više se ne bojim ničega. Kada znate ovo pouzdano, postajete nesavladivi i nikakvo zlo vam se neće dogoditi kada znate da je blizu kraj.
Uvjeravam vas 100% da će se ovo desiti. Četiri godine su preostale do kraja. Nabavite oružje, napravite grupe za preživljavanje i pronađite mjesto gdje možete biti sigurni sa hranom.
Pitajte me bilo šta - ja ću vam odgovoriti koliko god znam o povezanosti Norveške sa ovim slučajem. Samo pogledajte okolo, svugdje se prave podzemne baze i bunkeri. Ljudi, otvorite oči. Pitate li vlade šta to prave, samo će odgovoriti: "To je samo skladište za hranu". Zasljepljuju vas lažima.
Znaci prisustva vanzemaljaca su takođe tu i često vidim norveške elitne političare koji nisu ono što govore. Čini se kao da su kontrolirani u svakom pogledu.
Zapamtite da oni koji će biti u gradu i okolini su oni koji će biti prvi umrijeti. Kasnije će vojska počistiti ostatke preživjelih i imat će naređenje da ubiju bilo koga ko se usprotivi odvođenju u kampove gdje će svi biti označeni brojem.
Vidim da je na vašoj stranici spomenuta Benazir Bhutto. Njena smrt je tragična. Kao što vidite, sastao sam se s njom. Takođe sa fotografija ćete vidjeti da sam upoznao brojne političare i svjetske vođe.
Javnost neće znati šta se događa do pred sami kraj, jer vlada ne želi stvarati masovnu paniku. Sve će se desiti mirno, a vlada će samo nestati.
Ali ja kažem: "Ne idite mirno u noć. Preduzmite mjere da budete sigurno sa vašom porodicom. Dođite zajedno sa ostalima. Radite zajedno da nađete način rješavanja problema sa kojima ćete se suočiti.


S poštovanjem,"
Već duže vremena pratim na forumima reakcije čitatelja na ovo pismo, pa evo baš me zanima šta vi mislite o ovome???????????????
sanmarino @ 09:26 |Komentiraj | Komentari: 12 | Prikaži komentare
  FERDINAND MAGELLAN OTKRIO OTOČJE FILIPINI

16. ožujka - Portugalac Ferdinand ili izvorno  Fernao de Magellan, vjerojatno najveći moreplovac u povijesti, rodio se oko godine 1480. u plemićkoj obitelji. Mladost je proveo na dvoru, a zatim je kao časnik sudjelovao u osvajačkim pohodima na Indiju i Sjevernu Afriku.

U veliku avanturu, prvo putovanje oko zemaljske kugle, krenuo je 20. rujna 1519. iz španjolske luke San Lukar s pet malih brodova i 265 ljudi. Preplovivši Atlantik  Magellan je uz obalu Amerike prema jugu tražio tajanstveni prolaz. Na obali Patagonije, Zemlje u kojoj ljudi imaju velike noge - kako je zapisao član posade Talijan Pigafetta - ekspedicija je provela zimu. Idućeg proljeća krenuli su dalje, na jug i konačno se pred  Magellanom otvorio dugoočekivani prolaz. No morao je čekati punih pet tjedana da se smire snježne oluje koje su bjesnile kanalom. Jedan od brodova male flote je potonuo, drugi je s cjelokupnom posadom pobjegao i vratio se u Španjolsku, a uza sve nedaće Magellan se suočio i s pobunom mornara. Ali nadomak cilju više ga ništa nije moglo zaustaviti. Surovo je ugušio pobunu izjavivši da će prije poginuti nego se vratiti. Na kraju prolaza dugog oko 600 kilometara, dočekali su ga blagi valovi nepreglednog morskog prostranstva. Prozvao ga je Mare pasifika - Tihi ocean i zaplovio prema zapadu.Dugotrajna plovidba beskrajnim oceanom - punih 98 dana - iscrpila je zalihe hrane i vode. Možda se čini nevjerojatnim, ali jeli su štakore, dijelove kože i jedara. Devetnaest članova posade umrlih od gladi spušteno je u plavu grobnicu.
Napokon, 6. ožujka 1521. na vidiku se pokazalo kopno. Bilo je to Marijansko otočje. 16. ožujka stižu do otoka Samara u Filipinima čiji su stanovnici gostoljubivo primili izgladnjele moreplovce. No, kada ih je Magellan, prijeteći topovima i puškama htio pokrstiti, šest tisuća naoružanih ljudi usprotivilo se Španjolcima. U krvavom okršaju na otoku Mactanu, Magellan je 26. travnja 1521. pao izboden strelicama i kopljima.
Nije doživio trijumfalan povratak kući, nije bio među onih 18 članova prvobitne posade koji su se konačno, nakon trogodišnjeg putovanja, vratili u Španjolsku, kao prvi ljudi koji su oplovili svijet. Na velikog moreplovca Magellana trajno podsjeća morski prolaz između Atlantskog i Tihog oceana koji nosi njegovo ime.
1926. Rođen Jerry Lewis

Pravo ime mu je Joseph Levitch, rođen je 16. ožujka 1926. u Americi. Američki je glumac, komičar, producent i redatelj. Poznat je po slapstick humoru (temeljen na fizičkoj akciji npr. kada se glumac posklizne na koru od banane). Postao je slavan zahvaljujući pjevaču Deanu Martinu s kojim je imao zajedničku točku. Kasnije otvaraju popularni noćni klub. Nastavljaju sa performansom i na televiziji, razišli su se 1956. Lewis postaje popularan na filmu, a poslije producira, režira i glumi u filmovima koje je napisao sam. Vrhunac njegove slave bio je 70-tih i 80-tih godina tada režira i svoje najpopularnije filmove. Zadnji film u kojem je glumio bio je Martina Scorsesea Kralj komedije.

  1521. Magellan otkriva Filipine
  1924. fašistička Italija proglašava priključenje Rijeke Italiji
  1940. Rođen Bernardo Bertolucci, talijanski filmski redatelj
  1993. SAD: 184 osobe poginule u "Mećavi stoljeća"
Oluja je  pogodila je atlantsku obalu SAD-a i trajala je četiri dana



sanmarino @ 08:40 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
subota, ožujak 15, 2008
Irsko-talijansko-ex-jugoslavenskog podrijetla, punim imenom Christopher Anton Rea, (r. 4. ožujka 1951.; Middlesbrough, Engleska) britanski je pjevač, gitarist, tekstopisac, kompozitor i producent. Veliki je ljubitelj Ferraria te sportskih automobila općenito, zatim automobilskih utrka, vrtlarstva, kuhanja, slikanja i, naravno, glazbe.
Njegova gitaristička virtuoznost (jedan je od ponajboljih svirača gitare Fender Stratocaster te jedan od ponajboljih gitarista uopće), karakterističan hrapavi, zadimljeni i vrlo duboki glas te odlične pjesme učinili su ga svjetski poznatim izvođačem. Svirajući svoj unikatni blues stil uporno se odbijao utopiti u mainstream te slijediti svjetske glazbene trendove.

Školu je napustio u 18. godini života da bi se posvetio radu u mobilnoj prodavaonici sladoleda svojih roditelja nadomak rodnog Middlesbrougha, za čijeg se vremena inspiriran izvođačima kao što su Joe Walsh i Ry Cooder (tek) godinu dana kasnije kupio svoju prvu gitaru te počeo svirati u raznim lokalnim bendovima.
1973. pridružuje se lokalnom profesionalnom bendu Magdalene.

1975. Magdalene mijenjaju ime u The Beautiful Losers te osvajaju nagradu 'Najboljih novih izvođača' dotične godine britanskog glazbenog tjednika Melody Maker, iako kasnije neće mnogo napredovati.
Dvije godine kasnije, potpisavši snimateljski ugovor za spomenutu etiketu Magnet Records, napušta grupu te se posvećuje svojoj solo karijeri te sa producentom Gusom Dudgeonom (poznat po radu s Eltonom Johnom između ostalih) započinje rad na svom debitantskom albumu dok će se u međuvremenu The Beautiful Losers raspasti. 

Tijekom svoje uspješne tridesetogodišnje solo karijere izdao je 22 studijska albuma koji su se do danas prodali u preko 30 milijuna primjeraka širom svijeta te je također sa svojim pratećim bendom neprestano bio na turnejama. 

Riječ je o izvođaču koji je zabilježio mnoge hitove na top-listama, prodao preko trideset miliona ploča i bio nominovan za nagradu Grammy.Chris Rea ima originalan muzički stil koji je ubrzo postao prepoznatljiv kod publike i donio mu mnoge velike uspijehe tokom karijere.

Ono što većina muzičkih kritičara cijeni kod Krisa jeste njegov autorski pečat. Razlog njegove muzičke dugovječnosti nalazi se u činjenici da je Kris Ria izvrstan pevač, kompozitor i gitarista. Sve te tri stavke plus sjajne pjesme dovele su ga u sam vrh svetske muzičke elite. Svojevremeno je izjavio da je oduvjek bio samo uspješan muzičar, a nikada rok-zvezda.

Chris Rea je za 29 godina svoje karijere ostvario niz velikih svjetskih hitova, koji su se ponajviše oslanjali na veoma kvalitetne i skladane melodije. Prošle godine objavio je kompilaciju najvećih hitova i živi album pod nazivom „The Road To Hell And Back“. 

Chris Rea - Josephine



Video Info

Description: Chris Rea - Josephine
Views: 236,300
Comments: 124

Video Info

Description: It was to be for one month only but...I have left this on due to so many good folk out there are viewing and commenting on this clip...enjoy.
Views: 602,994
Comments: 880


Josephine

There''s rain on my window
But I''m thinking of you
Tears on my pillow
But I will come through
Josephine, I''ll send you all my love
And every single step that I''ll take
I''ll take for you
My,Josephine

There''s a storm on my radar
But I can still fly
Oh,and you are the reason
The blue in my sky
Josephine

A life without meaning
I was walking away
In the coldest of winters
Night becomes a day
Josephine, I''ll send you all my love,
And every single step that I''ll take
I''ll take for you
My,Josephine, I''ll send you all my love, babe

Josephine, I''ll send you all my love, babe
---and when I''m far away (oh, so far away)
I''ll send you all my love
(bridge)
(chorus):
---- ...... I''ll send you all my love
(Rea):
......Josephine...
---- ......I''ll send you all my love
(Chorus):
---- ......I''ll send you all my love


sanmarino @ 12:25 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
Rođen Eduard Strauss
1835.
  Međunarodni dan prava potrošača
  1990. Mihail Sergejevič Gorbačov postaje prvi predsjednik SSSR-a.
Do tada je čelna pozicija u SSSR-u bio "Predsjednik prezidija vrhovnog sovjeta" odnosno "Generalni sekretar centralnog komiteta komunističke partije SSSR-a".
  44. pr. n. e. Ubijen Gaj Julije Cezar
Tada je po priči izgovorio poslovične posljednje riječi Zar i ti, sine Brute?
  1493. Kolumbo se vraća u Španjolsku nakon prvog puta u Ameriku


VIKTOR VASARELY


Rođen: 9. travnja 1908. u Pečuhu
Umro: 15. ožujka 1997. u Parizu


Istaknuti predstavnik drugoga naraštaja apstraktnih slikara, Viktor Vasarely, rođen je u mađarskom gradu Pečuhu 9. travnja 1908.
U Budimpešti je 1928. postao učenik Sandora Bortnyika i Laszla Moholy Nagya, koji su došli iz Gropiusova Bauhausa u Weimaru. S 24 godine Vasarely dolazi u Pariz slijedeći upute svojih profesora da umjetnost nije ništa, a da je zanat sve, te je preživljavao kao crtač i grafičar. Njegove prve slike u trendu su vremena, da bi tek na kraju 2. svjetskog rata 1944. izbio iz njega budući Vasarely na izložbi koju je postavila galeristica Denise Rene.
U toj suradnji galeristice, koja je išla ispred vremena i okupljala umjetnike kao što su Maljevič i Mondrian, slikare koji su u slikarstvu tražili drugi kut izražavanja, nastala je 1955. Umjetnost pokreta. Uz Marcela Deschampsa koji je prvi put počeo prakticirati Umjetnost pokreta, Vasarely je jedno od najjačih imena u Žutom manifestu kojim je službeno obilježen početak tog slikarskog pravca, a u kojem on simbolizira Op Art. Poslije Pariza, gdje je imala razmjere šoka, izložba Umjetnost pokreta putovala je u New York i druge svjetske metropole. Kada je bio na vrhuncu popularnosti, Vasarely, osnivač Op Arta, gostovao je potkraj 60-ih godina 20. stoljeća godina sa svojom grupom u Zagrebu, u sklopu Novih tendencija, smotre koja je u drugoj polovici 60-ih okupljala u Zagrebačkoj galeriji suvremene umjetnosti najpoznatije umjetnike optičko kinetičkog usmjerenja iz cijelog svijeta. Osvrćući se na svoj rad Vasarely je u reviji Le Figaro litteraire u jednom intervjuu rekao: Izražajna forma novih čovjekovih iskustava nije opisivanje, već analogija. Tradicionalno slikarstvo iscrpilo je svoje tehničke mogućnosti, ono je danas osuđeno na ponavljanje. Likovna umjetnost je prinos uljepšavanju umjetnih krajolika, čini ih veselijima i raznovrsnijima.
Viktor Vasarely umro je u Parizu 15. ožujka 1997. U njegovu rodnom gradu Pečuhu otvoren je muzej s njegovim djelima.


AHMED MURADBEGOVIĆ

Rođen: 3. ožujka 1898. u bosanskome mjestu Gradačcu
Umro: 15. ožujka 1972. u Dubrovniku


Hrvatski književnik Ahmed Muradbegović rodio se 3. ožujka 1898. u bosanskome mjestu Gradačcu. Školovao se u Tuzli i Sarajevu, a Filozofski fakultet i Glumačku školu završio je u Zagrebu, gdje je nastupao i kao glumac pod imenom A. M. Begović. Od 1921. pomoćni je redatelj te nastavnik Glumačke škole i gimnazijski profesor. Godine 1941. postavljen je za kazališnog intendanta u Sarajevu, a poslije drugoga svjetskog rata postaje redateljem i upraviteljem kazališta u Tuzli. U dubrovačkom kazalištu djeluje od 1954. do 1956., a zatim četiri sezone vodi kazalište u Banjoj Luci.
Ahmed Muradbegović bio je darovit, plodan i svestran pisac. Njegove su novele cijenjene zbog svojih izražajnih posebnosti i jezika, ali je najveći uspjeh postigao kao dramski pisac. Za mladenačko djelo Bijesno pseto dobio je 1926. Demetrovu nagradu. To je drama elementarne strasti, sva u jednom nesvakodnevnom, iznimnom svijetu ekspresionističkih tonova. Međutim, najveće je priznanje postigao dramom Husein beg Gradaščević.
Napisao je i dramu u stihovima Morana koja je poslužila Jakovu Gotovcu kao libreto za istoimenu operu. Druga su Muradbegovićeva dramska djela podvrgnuta racionalnijem sagledavanju i u njima prevladavaju etički sukobi i antiteze Istoka i Zapada, ponekad i socijalni aspekti, a gotovo su sve njegove drame napisane prema vlastitim novelama.
Ahmed Muradbegović umro je 15. ožujka 1972. u Dubrovniku, u kojemu je živio od umirovljenja 1960.


sanmarino @ 08:43 |Komentiraj | Komentari: 0
petak, ožujak 14, 2008
 
Elvis Presley
Ime:   Elvis Presley
Puno ime:   Elvis Aaron Presley
Zanimanje:   Pjevač
Datum rođenja:   08. Siječanj 1935
Mjesto rođenja:   Tupelo, Mississippi, USA
Visina:   184 cm
Zapadni zodijak:   Jarac (Capricorn)
Kineski zodijak:   Pas (Dog)

Glazbena legenda, Kralj Rocka sa mnoštvom evergreena kao It's now or never, Jailhouse Rock, Love Me tender, itd. Također glumio u 33 filma. Umro 1977 godine. Elvis Presley bio je i vlasnik crnog pojasa u karateu. Osvojio je ukupno 3 grammyja u kategoriji gospel muzike. Kućni ljubimac mu je bila čimpanza. Elvis Presley ima čak 12 albuma koji su prodani u više od dva milijuna primjeraka. Kada je umro autopsija njegova tijela je pokazala više od 10 vrsta droga u njegovom tijelu. Ukupan broj njegovih prodanih albuma prelazi 1,300,000,000. Majka mu je prvi put kupila gitaru kad je imao 12 godina. Njegov glazbeni video Jailhouse Rock iz 1957 godine je prvi video uopće. Jedan od omiljenih filmova bio mu je i Dirty Harry. Obožavao je ragbi. Bio je veliki zagovornik Martina Luthera Kinga. Obožavao skupljati oružje i značke. Nikad nije napisao ni jednu pjesmu. Veliki fan Petera Sellersa i Tonyja Curtisa.


ELVIS PRESLEY ROCK JAILHOUSE



Lyrics for "Jailhouse Rock"

The warden threw a party in the county jail.
The prison band was there and they began to wail.
The band was jumpin' and the joint began to swing.
You should've heard those knocked out jailbirds sing.
Let's rock, everybody, let's rock.
Everybody in the whole cell block
was dancin' to the Jailhouse Rock.

Spider Murphy played the tenor saxophone,
Little Joe was blowin' on the slide trombone.
The drummer boy from Illinois went crash, boom, bang,
the whole rhythm section was the Purple Gang.
Let's rock, everybody, let's rock.
Everybody in the whole cell block
was dancin' to the Jailhouse Rock.

Number forty-seven said to number three:
"You're the cutest jailbird I ever did see.
I sure would be delighted with your company,
come on and do the Jailhouse Rock with me."
Let's rock, everybody, let's rock.
Everybody in the whole cell block
was dancin' to the Jailhouse Rock.

The sad sack was a sittin' on a block of stone
way over in the corner weepin' all alone.
The warden said, "Hey, buddy, don't you be no square.
If you can't find a partner use a wooden chair."
Let's rock, everybody, let's rock.
Everybody in the whole cell block
was dancin' to the Jailhouse Rock.

Shifty Henry said to Bugs, "For Heaven's sake,
no one's lookin', now's our chance to make a break."
Bugsy turned to Shifty and he said, "Nix nix,
I wanna stick around a while and get my kicks."
Let's rock, everybody, let's rock.
Everybody in the whole cell block
was dancin' to the Jailhouse Rock.
sanmarino @ 15:48 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
ALBERT EINSTEIN

Rođen: 14. ožujka 1879. u Ulmu u Njemačkoj
Umro: 18. travnja 1955. u Princetonu u američkoj državi New Jersey


Američki fizičar, njemačkog podrijetla, nobelovac Albert Einstein, koji je svojim objašnjenjima prirode otvorio novu znanstvenu revoluciju goleme vrijednosti, rođen je 14. ožujka 1879. godine u Ulmu, a umro je 18. travnja 1955. u Princetonu u američkoj državi New Jersey.
Sve do Einsteina materija i energija vrijedile su kao dvije posve različite pojave neovisne jedna o drugoj. Kao materija vrijedila je sva tjelesna supstanca u svijetu, neovisna o veličini i o agregatnom stanju, a kao energija - sve one nematrijalne, netjelesne pojave kao što su svjetlost, toplina, magnetizam ili sposobnost za obavljanje rada nekog tijela ili pojave, na primjer elektricitet.

Sada nastupa Einstein i obara tu teoriju tvrdnjom da masa, dakle materija i energija, nisu dvije posve različite, već jedna te ista pojava koja se javlja na dva različita načina. Masa i energija su jedno te isto, one su ekvivalentne. Jedno može prijeći u stanje drugoga. Količina mase odgovara količini energije. Albert Einstein dao nam je onu čarobnu formulu koja utvrđuje računski omjer.
Energija je masa puta kvadrat brzine svjetlosti. Masa se jednim svojim djelom pretvara u energiju u nuklearnim centralama. Prema Einsteinu, kad bismo samo 56 kilograma neke tvari pretvorili u energiju dobili bismo ukupnu godišnju proizvodnju električne energije u cijelome svijetu. Nažalost znanost danas samo nazrijeva, ali nije u stanju masu posve pretvoriti u energiju. Einsteinova posebna teorija relativnosti sinteza je duboke analize najosnovnijih koncepcija o prostoru i vremenu. Einstein je trima dimenzijama prostora dodao novu, četvrtu dimenziju - vrijeme, i to je takozvani četverodimenzionalni sustav prostor-vrijeme. U tom sustavu ne postoji apsolutna dužina, apsolutno vrijeme, apsolutni prostor.

Sve je relativno, jer po Einsteinu, tijelo koje se sve brže kreće teče kroz sve manje vrijeme. Teoretski putnici u svemirskom brodu koji juri velikom brzinom, nakon 10 godina, pri povratku na Zemlju, zatekli bi stanje znatno starije: otac djeteta zatekao bi sina već poodmaklih godina, svoga vršnjaka. Einstein je revolucionirao mnoge postojeće pojmove, a prirodne znanosti poveo je novim putovima - stoga je naše znanstveno doba - ustvari Einsteinovo doba. 


MATO LOVRAK

Rođen: 8. ožujka 1899. u Velikom Grđevcu pokraj Bjelovara
Umro: 14. ožujka 1974. u Zagrebu


Mato Lovrak, od nekih zanemaren ili nedovoljno vrednovan pisac, desetljećima je nezaobilazno ime školske lektire. Njegova su najvažnija djela tiskana u velikim nakladama.
Rodio se u brojnoj obitelji u Velikom Grđevcu, kraj Bjelovara, 8. ožujka 1899. Pohađao je nižu bjelovarsku gimnaziju, u kojoj je jednu godinu ponavljao zbog negativne ocjene iz hrvatskog. Potom je završio učiteljsku školu u Zagrebu i 35 godina radio kao učitelj u selima i gradićima sjeverozapadne Hrvatske. Ne čudi stoga što su glavni likovi njegovih romana djeca, a sredine seoske. Počeo je pisati u razdoblju između dvaju svjetskih radova, kada u hrvatskoj književnosti prevladavaju realističke stilske tendencije, i to novele za odrasle. Mato Lovrak pripadao je onoj skupini književnika koji su socijalna načela držali važnijim mjerilima vrijednosti književnoga djela nego estetska.
Godine 1933. objavio je dva svoja najbolja romana, od 20-tak koliko ih je napisao. Riječ je o Djeci Velikog Sela romanu kojemu je kasnije dao naslov Vlak u snijegu i Družbi Peri Kvržice. U njima se djeca, pod prevladavajućom idejom kolektivizacije, udružuju da bi učinila neko dobro. Svladavajući teškoće, unutrašnje i vanjske otpore, družba se zajedničkim djelovanjem potvrđuje i moralno. Lovrak je svoju poetiku utemeljio na konvencionalnim sredstvima. Fabule su utemeljene na životnoj zbilji i ukorijenjene u realnost dječjeg svijeta, s naglašenim socijalnim, humanističkim i optimističnim odrednicama. Rečenica mu je kratka, jezik jednostavan i usklađen s dječjom vizijom svijeta. Nije stoga čudno što su ta dva romana postala i vrlo dobra filmska ostvarenja, a u hrvatsku su književnost za djecu unijela nov model romana kakav najmlađi i danas rado čitaju.
Mato Lovrak umro je u Zagrebu 14. ožujka 1974.



sanmarino @ 06:56 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
četvrtak, ožujak 13, 2008

Elvis Presley


Elvis Aron Presley (East Tupelo, 8. siječnja 1935. - Memphis, 16. kolovoza 1977, američki pjevač

Elvis Presley, 1970. godine
Elvis Presley, 1970. godine

Elvis Aron Prisli (Elvis Aron Presley) rođen je 8. januara 1935. godine u Misisipiju. Njegov brat blizanac rođen je mrtav, tako da je Elvis odrastao kao jedinac, u veoma siromašnoj i strogo religioznoj porodici. Kao dijete je pjevao u crkvi, a sa deset godina je pobijedio i na takmičenju u pjevanju u svojoj školi. Sa porodicom se 1948. godine preselio u Memfis, gde je i maturirao 1953. godine.
Još za života legenda i neokrunjeni kralj rock’ n’ rolla. U javnosti je počeo pjevati sa 13 godina na crkvenim svečanostima i srednjoškolskim priredbama u Memphisu. Sa 18 godina je napustio školu i poželio raditi kao portir u kinu i kao vozač kamiona. Prvu pjesmu snimio je kao rođendanski dar majci. 
Prvu ploču snimio je 1954. Njegov uzlet započinje sredinom 50-tih godina hitovima "That s All Right Mama" i "Heartbreak Hotel"
Uspijeh za uspijehom se nizao i ubrzo je Elvis počeo da se pojavljuje u popularnim nacionalnim radio i TV emisijama. Njegovi pokreti tokom nastupa bili su za ono vrijeme skandalozni i često neodobravani od javnosti.
Karijeru prekida u periodu od 1958. do 1960. godine, dok je bio na odsluženju vojnog roka. Kada se vratio muzici, ona je već postala unosan biznis, a njegov stil odijevanja, muzika i pokreti označili su nastanak rokenrola.
Najuspješnije mu je razdoblje od 1960. do 1975. godine u kojem je izdao 52 ploče i još za života ih prodaje oko 600 milijuna komada.

Filmsku karijeru započeo je 1956. filmom "Voli me nježno". Većinom je igrao u muzičkim filmovima osrednje vrijednosti, ali s naslovnim pjesmama koje su redovito postajale hit. U razdoblju od 1957. do 1966. Presley se nalazio na listi deset najkomercijalnijih američkih glumaca.
Godine 1973. Prisli se razvodi od supruge Prisile Prisli, i nakon toga naglo počinje da se deblja, što razočarava mnoge njegove obožavateljke. 


Elvis Presley - In The Ghetto...

 

Elvis Presley - In The

Ghetto Lyrics


(words & music by scott davis)
As the snow flies
On a cold and gray Chicago mornin
A poor little baby child is born
In the ghetto
And his mama cries
cause if theres one thing that she don’t need
Its another hungry mouth to feed
In the ghetto

People, dont you understand
The child needs a helping hand
Or hell grow to be an angry young man some day
Take a look at you and me,
Are we too blind to see,
Do we simply turn our heads
And look the other way

Well the world turns
And a hungry little boy with a runny nose
Plays in the street as the cold wind blows
In the ghetto

And his hunger burns
So he starts to roam the streets at night
And he learns how to steal
And he learns how to fight
In the ghetto

Then one night in desperation
A young man breaks away
He buys a gun, steals a car,
Tries to run, but he dont get far
And his mama cries

As a crowd gathers round an angry young man
Face down on the street with a gun in his hand
In the ghetto

As her young man dies,
On a cold and gray Chicago mornin,
Another little baby child is born
In the ghetto


Video Info

Description: Elvis Presley - In The Ghetto (Great Video 1970)...
Views: 4,234,552
Comments: 5,805


Godine 1975. nastpaju ozbiljni zdravstveni problemi, dijabetes, gastritis, a pridružuje se i droga o kojoj je kralj postao ovisan. U travnju 1977. doživljava srčani udar, ali ne mijenja način života. 16. siječnja 1977. Elvis pada u duboku komu zbog prevelike količine droge. Liječnici mu pokušavaju spasiti život – ali ne uspijevaju. Elvisova smrt potresla je milijune obožavatelja koji su se odmah sjatili u Graceland da velikanu odaju posljednju počast.


Elvis je još za života postao legenda potukavši sve rekorde: u dvadesetak godina rada objavio je 97 ploča, a na vrhovima top lista proveo je čak 996. tjedana.

sanmarino @ 19:54 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
ANTE KUMAN Rođen: 13. ožujka 1902. u Apatinu
Umro: 9. lipnja 1978. u Zagrebu


Ante Kuman, hrvatski slikar, grafičar i ilustrator, rođen je 13. ožujka 1902. u Apatinu.
Osnovnu i srednju školu pohađa u Vinkovcima, a maturira u Vukovaru. Već u srednjoj školi dobiva likovne poduke od svojeg nastavnika slikara Dragana Renarića, a 1921. odlazi u Beč na studij arhitekture na Visokoj tehničkoj školi. Sljedeće godine prelazi u München i upisuje studij povijesti i umjetnosti da bi 1923. prešao na Umjetničku akademiju. Te godine dobiva diplomu, a zatim se zapošljava kao nastavnik na školi u Bjelovaru gdje djeluje gotovo deset godina.
Još za vrijeme studija Kuman putuje i duže vremena boravi u Francuskoj i Italiji. Posebno je važan njegov izlet 1925. godine od Venecije do Napulja, kad se upoznao s renesansnim i barkonim djelima, a sam načinio niz uspjelih skica, crteža, grafika i slika talijanskih krajolika. Nakon povratka u domovinu te slike prvi put izlaže u javnosti na izložbu u Osijeku. Posljednji put Kuman je izlagao u Zagrebu 1933. u Salonu Schira i u Bjelovaru godine 1934.
U posljeratnom razdoblju živi povučeno, a posljednjih godina pobolijeva na očima. Umire u prometnoj nesreći u Zagrebu 9. lipnja 1978.
Na Antu Kumana može se s punim pravom primijeniti Barčeva sintagma o veličini malenih. Zato ne bi smio biti izostavljen u ozbiljnijim razmatranjima o hrvatskoj likovnoj umjetnosti 20. stoljeća. Količinski i vrijednosno, glavni dio Kumanova rada čine bakropisi, linorezi, drvorezi, litografije i ostale grafičke discipline. Pamte se njegove ilustracije školskih i dječjih knjiga te portreti hrvatskih književnika u raznim čitankama. Pregledavajući Kumanove karajolike i prizore prisjetit ćemo se Nemčićevih Putositnica ili Matoševih listića, ali ne samo tematski nego i u sposobnosti brzog uočavanja.
U imaginarnom muzeju Hrvatske likovne umjetnosti Kumanovi radovi zauzimaju časno mjesto, a parabola ide čak od Karasa i Quiquereza, preko Čikoša i Vidovića do Glihe i Murtića. Kumanov opus svakako je više od dokumenta o karakterističnim stvaralačkim tendencijama prve polovine stoljeća u hrvatskoj sredini. Zapravo je svjedočanstvo o ozbiljnim mogućnostima, ali i o vrlo relevantnim dometima u trenucima sretne vjernosti sebi i mjeri svoga talenta. 

Sir William Herschel otkrio planet Uran
1781.
William Herschel svakako je najpoznatiji po otkriću planeta Urana, no to nije njegovo jedino dostignuće na području astronomije.Herschel je tijekom svoje karijere konstruirao više od 100 teleskopa. Najveći i najpoznatiji je refraktor žarišne duljine od 12 m, promjera 126 cm!U kasnijim godinama svojeg života, Herschel je otkrio dva saturnova satelita (Mimas i Encelad) te dva satelita Urana - Titaniju i Oberona. Satelitima je imena dao Herschellov sin John, 1847. i 1852. godine, dugo nakon očeve smrti.Već za vrijeme prvog promatranja ovim teleskopom, 28. kolovoza 1789, Herschell je otkrio saturnov satelit Mimas, a za manje od mjesec dana i drugi (Encelad).No, veliki se teleskop pokazao vrlo nezgrapnim, pa je većinu promatranja obavljao sa manjim, žarišne duljine 6.1 m.Herschel je radio na detaljnom katalogu nebeskih maglica, rezultat čega je Herschelov katalog.Radio je i na polju dvojnih zvijezda, te je prvi otkrio da su većina dvojnih zvijezda prave binarne zvijezde, a ne tek optičke dvojne, kako se do tada vjerovalo.Proučavajući pravo gibanje zvijezda, prvi je uvidio da se sunčev sustav giba kroz svemir, te je okvirno odredio smjer našeg gibanja. Istraživao je i strukturu Mliječnog puta te zaključio da ima oblik diska.Godine 1802., kratko nakon što je Olbers otkrio Pallasa (28. ožujka iste godine), Herschel je skovao riječ "asteroid", u značenju nalik zvijezdi (iz grčkog asteroeides, aster "zvijezda" + -eidos "forma, oblik"), da bi opisao zvjezdolik izgled malih satelita plinovitih divova i malih planeta koji, za razliku od planeta, u teleskopu ne pokazuju disk već su točkasti.Unatoč njegovim brojnim doprinosima znanosti, Herschel nije bio imun na neobične fantazije. Primjerice, vjerovao je da su svi planeti sinčevog sustava, pa čak i Sunce, naseljeni. Vjerovao je da Sunce ima hladnu čvrstu površinu koju od užarene atmosfere čuva zaštitni sloj neproizirnih oblaka, te da rasa bića prilagođenih ovim uvjetima živi tamo.
  1925. Tennessee zabranjuje evoluciju
Zakonom te američke savezne države zabranjeno je podučavanje evolucije u javnim školama.
  1975. Preminuo književnik i nobelovac Ivo Andrić
Ivo Andrić (Dolac kod Travnika, 9. listopada 1892. - 13. ožujka 1975., Beograd) srpski i hrvatski prozaik, književnik i diplomat iz Bosne i Hercegovine.

Ivo Andrić rodio se u hrvatskoj, katoličkoj, obitelji Antuna Andrića, sudskog podvornika i Katarine Pejić. U dobi od dvije godine ostaje bez oca i uskoro se s majkom seli u Višegrad kod očeve sestre Ane i njenog muža Ivana Matkovšika, graničnog policajca. Nakon završene osnovne škole upisuje sarajevsku Veliku gimnaziju, najstariju bosanskohercegovačku srednju školu. Dobivši stipendiju hrvatskog kulturno-prosvjetnog društva „Napredak“, Andrić 1912. godine započinje studije na Mudroslovnom fakultetu Kraljevskog sveučilišta u Zagrebu. Kasnije studira u Beču i Krakovu.Ivo Andrić

Andrić se kao sarajevski gimnazijalac kretao u društvu omladinaca iz buntovničke udružbe Mlade Bosne, a kao zagrebački student upoznao je Matoša, i premda se nije svrstao u krug matoševaca, Matoševu smrt komemorirao je predavanjem u Klubu hrvatskih studenata "Zvonimir" u Beču ("Vihor", 1914). Interniran za vrijeme rata kao jugoslavenski nacionalist, poslije ujedinjenja ušao je u diplomatsku službu, u kojoj brzo napreduje do pomoćnika ministra vanjskih poslova i najzad izvanrednog poslanika i opunomoćenog ministra u Berlinu. Drugi svjetski rat proveo je povučeno u Beogradu, a poslije 1945. bio je prvi predsjednik Saveza književnika Jugoslavije. 1961 godine dobija nobelovu nagradu za književnost za cjelokupno životno djelo.



sanmarino @ 00:04 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
srijeda, ožujak 12, 2008
Obzirom da sam proteklih dana boravio u Parizu imam potrebu da Vam napišem par stvari o ovom prekrasnom gradu.

Krenut ću od prve najpoznatije znamenitosti Pariza:

Eiffelov toranj
(franc. La Tour Eiffel) je željezni[1] toranj sagrađen na Champ de Mars (Marsova polja) pokraj rijeke Seine u Parizu. To je najviša građevina u Parizu i jedan od najprepoznatljivijih svjetskih simbola. Nazvan po svom dizajneru, inžinjeru Alexandreu Gustavu Eiffelu, vrhunska je turistička atrakcija.
Gustave Eiffel je upotrijebio nov način temeljenja, te je na kesonima (pneumatički način temeljenja) podigao, u obliku vitke piramide, četiri rešetkasta nosača do visine od 300 m, gdje ih je platformom spojio s kupolom. Sadrži 3 dijela. Vrh prvog dijela se nalazi na visini od 57, drugi je na 115, a treći na 274 metra. Pri najvećem vjetru vrh tornja oscilira samo 12 cm, ali zato visina varira čak do 8 cm, pri najvećim temperaturama. 


Toranj je visok 300 m, što je otprilike 75 katova. Uključujući antenu visine 20.75 m, građevina je visoka 320.75 m, što je otprilike 81 kat. U vrijeme njegove gradnje povodom Svjetske izložbe 1889., toranj je zamijenio Washingtonski spomenik, koji je do 1932. bio najviša građevina na svijetu. Eiffelov toranj je najviša građevina u Parizu. Druga po visini građevina u Parizu je Tour Montparnasse (Toranj Montparnasse), sa 210 m.

Metalna konstrukcija Eiffelovog tornja teži 7 300 tona, a ukupna težina je 10 100 tona. Broj stepenica do vrha je varirao kroz povijest, kroz različite restauracije: u vrijeme izgradnje 1889., bilo je 1710 stepenica do vrha na 300.65 m; nakon restauracije 1980-ih, bilo je 1920 stepenica; i danas ima 1665 stepenica (javnosti nije dostupan vrh stubištem; do vrha se stiže liftom s druge platforme).

Osnovu tornja uključuje i 50 tona antikorozivne troslojne boje kojom se premazuje svakih sedam godina. Boja se periodično mijenja. Na prvom katu su interaktivne konzole na kojima se može vidjeti koja boja će se upotrijebiti u budućim premazima. 


Konstrukcija je sagrađena između 1887. i 1889. kao ulazni svod za Svjetsku izložbu, Svjetski sajam koji je obilježavao stoljeće Francuske revolucije. To su bile godine industrijske revolucije, godine progresa i znanstvenih osvajanja. Lociran je na geografskim koordinatama 48°51′29″N, 2°17′40″E. Toranj je predstavljen javnosti 31. ožujka 1889., a otvoren za posjetitelje 6. svibnja 1889. Tristo radnika je spojilo 18,038 komada željeza, koristeći tri i pol milijuna zakovica, po dizajnu konstrukcijskog dizajnera Mauricea Koechlina.

Rizik od nesreće je bio velik, za razliku od modernih nebodera toranj je otvorena konstrukcija bez ikakvih međukatova osim dvije platforme. Unatoč tome Eiffel se dobro pobrinuo za sigurnost svojih radnika, te je tako samo jedan čovjek poginuo prilikom postavljanja liftova.

Toranj je naišao na otpor javnosti kad je sagrađen, osporavajući estetsku formu (Novelist Guy de Maupassant jeo je redovito u restoranu na tornju, jer je to jedino mjesto u Parizu odakle ga sigurno ne vidi). Danas, je naširoko smatran kao jedan od najupečatljvijih umjetničkih instalacija na svijetu.

Jedan od najvećih Holywoodskih filmskih klišeja je da pogled s pariškog prozora uvijek uključuje Eiffelov toranj. U stvarnosti, restrikcije rezidencijalnih zona ograničile su visinu većine zgrada na nekoliko katova, samo nekoliko viših zgrada imaju nesmetani pogleda prema tornju.

U stvarnosti, Eiffel je imao dozvolu da toranj može stajati 20 godina (nakon toga je vlasništvo trebalo prijeći na Grad Pariz, koji je planu imao rušenje tornja; pravila dizajnerskog natječaja su zahtjevala je da se toranj može s lakoćom srušiti), ali kasnije se pokazao vrlo iskoristiv u komunikacijske svrhe, te je tako dopušteno da ostane i nakon isteka dozvole. Iskoristio se za hvatanje ozloglašene Mata Hari, te je nakon toga njegovo rušenje postalo nepojmljivo Francuzima. 


Od početka 20. stoljeća, toranj je korišten za radijska odašiljanja. Do 1950-ih, za povremene prijenose modificiran je setom antenskih žica koje su išle od vrha do Avenue de Suffren (Avenije Suffren) i Champ de Mars (Marsovih polja). One su bile spojene s odašiljačima dugih valova u malim bunkerima. 1909. godine stalni podzemni radijski centar je sagrađen blizu južnog stupa i postoji do danas. Od 1957. toranj se koristi za odašiljanja FM radija i televizije.

Toranj ima dva restorana: Altitude 95, na prvom katu (95 m iznad morske razine); i Jules Verne, skupi gastronomski restoran na drugom katu, s privatnim liftom, koji glasi kao jedan od najboljih u Francuskoj. 
Sutra ću Vam predstaviti neku drugu znamenitost koju sam posjetio i koja me isto tako oduševila.
Do sutra pozdrav!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!


sanmarino @ 21:48 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare

Pozdrav nakon sedam dana mog nejavljanja na blog. Razlog je bio moj boravak u Parizu. Još sam pod raznim dojmovima i nemam snage da pišem o svemu što sam doživio (tek sam se sada vratio sa puta), te ću o tome drugi put. Sada Vas pozdravljham i evo pregled nekoliko događaja koji su se desili na današnji dan.

1365.
- Osnovan je Bečki univerzitet.

1737. - Mošti Galileja prenesene su u crkvu Santa Kroče u Firenci, Italija.

1755. - U Americi je instalirana prva parna mašina - za ispumpavanje vode iz izvora.

1935. - Umro je  fizičar, elektrotehničar i pronalazač Mihailo Pupin, naučnik svjetskog glasa. Iz rodnog Idvora u Banatu 1874. je, poslije školovanja u Pančevu i Pragu, otišao u SAD, gde je završio Kolumbija univerzitet u Njujorku, na kojem je potom bio profesor teorijske fizike i 40 godina predsjednik Instituta radio-inženjera. Električni rezonator koji preko istog provodnika omogućuje istovremeni prijenos vijesti na različitim talasnim dužinama bio je prvi od njegovih mnogobrojnih pronalazaka. Najvećim otkrićem - samoindukcionim kalemovima ("Pupinovi kalemovi") - omogućio je prijenos telefonskih razgovora na veliku daljinu. Takođe, otkrio je sekundarne radijacije rendgenskih zraka, elektromagnetske detektore, napisao je univerzitetski udžbenik termodinamike. Za naučni rad odlikovan je 1920. Edisonovom medaljom, a za knjigu o svom životu "Immigrant to Inventor",  dobio je 1924. Pulicerovu nagradu. Njegovo ime nose fizičke laboratorije Kolumbija univerziteta. 

1946 Rođena Liza Minnelli 

1894 Počela prodaja Coca-Cole u bocama http://www.aimsgraz.org/2007/11/cola-giant-to-rescue.html

1913. Canberra proglašena glavnim gradom Australije http://www.canberra.world-guides.com/

1918. Moskva proglašena glavnim gradom Rusije i SSSR-a
Prije Moskve Sankt Peterburg bio je glavni grad punih 215 godina.


http://www.bielefeldt.de/backgnde.htmhttp://www.andreas-praefcke.de/carthalia/russia/rus_moskva_bolshoi.htm
1824. Rođen Gustav Kirchoff, njemački fizičar
  1863. Rođen Gabrielle D'Annunzio, talijanski fašist i pjesnik
Predvodnik talijanske fašističke okupacije Rijeke Gabriele D'Annunzio


1938. - Njemačka je izvršila aneksiju Austrije. 


1970. - SAD su snizile starosnu granicu glasača - sa 21 na 18 godina.

2003. - Na predsjednika Vlade Republike Srbije, dr Zorana Đinđića, izvršen je atentat ispred zgrade Vlade Srbije u Beogradu. Dr Zoran Đinđić je podlegao ranama u 13:30 u Urgentnom centru Kliničkog centra Srbije. Na prijedlog Vlade Srbije, vršilac dužnosti predsednika Srbije, Nataša Mićić, uvela je vanredno stanje u zemlji.




sanmarino @ 04:26 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
srijeda, ožujak 5, 2008

Đorđe Balašević

Đorđe Balašević
Đorđe Balašević
Đorđe Balašević (Novi Sad, 11. maj 1953), jedan od najboljih svejugoslavenskih kantautora, pjevač i skladatelj balada i šansona.



Biografija 
Kantautor Đorđe Balašević rođen je u ranojutrarnjim satima 11. maja 1953. godine u Novom Sadu. Zbog toga što je rođen rano ujutro majka ga je željela nazvati Zoran, ali je Balaševićev djed rekao kako je to ime za sodarskog konja i inzistirao da ga nazovu Đoka, po njemu. Na kraju je postignut dogovor i našli su se nekako na Đorđe. Balašević će kasnije tvrditi kako tim imenom nije baš oduševljen, ali ...do sada sam se navikao... reći će. Što se tiče djetinstva sam Balašević tvrdi u jednom intervjuu kako je imao ...sjajno, uzbudljivo djetinstvo. Živio sam u obitelji koja je tada bila suviše tolerantna, nikad u životu nisam dobio batine, mada sam ih sigurno više puta zaslužio, pogotovo u gimnaziji. Odrastao sam uz mnogo ljubavi, u staroj kući mog pradjeda, u Ulici Jovana Cvijića, koja se i danas tako zove, i u kojoj rastu moja djeca. Imao sam dvorište, puno zelenog voća ljeti i kokoši i pataka koje su trčkarale okolo. Možda najvažnije od svega, imao sam Dunav koji je još tamo, ali nije više tako zelen kao što je bio, no ostala mi je velika ljubav. Tu, Balaševićevim fanovima, poznatu i opjevanu kuću u Ulici J. Cvijića na novosadskoj periferiji Đorđe je obnovio odbivši sve prijedloge prijatelja da je sruši i sagradi novu jer tvrdi kako u njoj definitivno žive dobri duhovi. Sagradio ju je moj pradjed koji nije bio Balašević. Od tada je u njoj sretno odraslo četiri, sada i peta generacija. Samo kraće razdoblje živio sam s roditeljima u središtu Novog Sada, valjda zato da baka i djeda mogu biti malo sami, a valjda i zato što se smatralo da je život u zgradi simbol nekog višeg standarda, jer imali smo - rolete na prozorima!

Ljubljana, 2004
Ljubljana, 2004
Đorđe je, što je malo poznato, prvi Balašević. Njegovi su se do rata 1941. prezivali Balašev, pa ni on sam ne zna vuče li korijene od Rusa ili Rumunja, ili pak nekog sasvim trećeg naroda. O tome Balašević kaže: Sigurno je da tada u porodici nije bilo Mađara, no moj se djed Đoka, koji je iz nekih razloga bio veliki pravoslavac, stalno se bojao da će ga Mađari pomađariti, te je 1941. otišao k matičaru i pazario ovo -ić. No, kako nam se sudbina zna narugati, moj se ćale Jovan zagledao u moju majku Veroniku Elviru Matildu Dolenec, napola Mađaricu, napola Hrvaticu, kako je moj djed izračnao. Tako ja imam mađarske krvi protiv koje se moj stari toliko borio, no mislim da je sudbina od mene napravila sasvim dobar mišung. Kako su u obitelji generacijama svi imali sinove jedince, Đorde nije imao mnogo rodbine, osim majčina brata Tomislava, koji je umro ubrzo po Đorđevu rođenju. Smatra kako to i nije loše jer im barem nitko nepozvan nije mogao banuti u kuću za praznike, a i s darovima je uvijek dobro prolazio i o tome kaže: U obitelji su se slavili svi sveci, i najteži udarac za mene bi bio kad bi pravoslavni i katolički Uskrs padali na isti dan, jer nisam mogao biti na dva mjesta istodobno. Glavne darove dobivao sam od djede Đure Doleneca i bake Ilone koji su bili vrlo galantni, iako su ih djed Baloš i baka Milanka pokušavali pratiti koliko su mogli. Često mi je djed znao pričati i promrsiti: "Što si dobio od njih?", kako bi se mogao barem malo ravnati. Doista mogu o svojoj porodici reći sve najljepše, iako svi već oru nebeske njive. Majka mi je umrla 1980., dok sam bio u vojsci, a stari 1987. i mislim da bi umro s malo više smiješka, da je mogao doživeti još koju godinu. On je, naime, bio dijete iz dobre kuće, studirao je arhitekturu u Pešti i, eto, umro je prepadnut u uvjerenju da je socijalizam i komunizam sustav koji će vladati svijetom. Ponekad mi je zbog njega žao, ali opet, da je morao doživljavati sve ove stvari koje mi doživljavamo, možda bi po malo umirao svaki dan.

Iako je imao za to vrijeme vrlo napredne roditelje i majku koja ga je upućivala na poeziju i prve knjige koje je valjalo pročitati Đorđe je imao, baš kao u svojoj pjesmi, podosta problema u školi. Danas to Balašević ovako opisuje: Istina je da sam jednom izbačen iz gimnazije, ali nisam baš, kao u pjesmi, padao tri - četiri puta. Naime koliko god sam poslije bio tolerantan, toliko sam u pubertetu bio incidentan igrač, morao sam oponirati profesorima. Najveći su mi problem bili neopravdani sati u proljeće. Imao sam bicikl i čim bi se pojavilo sunce u svibnju, sjeo bih na njega i otišao na Dunav, na pecanje. Imao sam u to vrijeme prijatelja, Joea Taylora, ginekologa iz Gane, koji je, valjda iz vjerskih razloga, jeo mnogo ribe. Kako ja tu ribu nisam smio nositi kući, jer su svi mislili da sam u školi, s Joeom sam sklopio svojevrsan deal: ja njemu ribu, a on će mi pisati ispričnice. I zaista sam imao opravdanje za 80-ak sati. Međutim kad su mog oca nazvali iz škole da to provjere, on je začuđen rekao: "Ne, pa on nije bolestan, on ide u školu!" I tako me, zapravo, on i izbacio zbog svog shvaćanja pravde i poštenja. To vam je ta generacija "kako-se-kalio-čelik". Ja sam tu školu ipak završio, poslije sam čak upisao fakultet, postigao izniman prosjek, a onda snimio "U razdeljak te ljubim" i prestao dolaziti čak i na famozne igranke u holu novosadskog fakulteta. Čitao sam mnogo knjiga, ne onih za lektiru već knjige koje bi mi preporučila majka. Od nje sam, vjerovatno povukao tu sanjalačku crtu. Jer, Balaševići su mnogo prizemniji, čestiti, vrijedni trgovci i od njih sam naslijedio samo visoki krvni tlak.

Odrastao u Salajki, dijelu grada poznatom po malo žešćim momcima i još najmlađi od njih, uvijek je uživao svojevrsnu protekciju s užitkom glumeći mangupa na lokalnom korzu. Iako, po vlastitom priznanju, nije bio kao oni jer se izrodio u pjesnika, u 14. godini života doživio je neugodnosti koja ga je uvjerila da mu društvo gitare odgovara više od lokalnih mangupa: Bili smo klinci i često smo se tukli. No, mi smo tada izmjenili nekoliko šamara, svi bismo ostali na nogama baš kao u lošim filmovima. No, jednom me zveknuo dečko, stariji od mene i to tako da mu nisam ni stigao, štono kažu ni fala kazati. Porječko sam se s jednim dečkom iz razreda oko neke djevojke, i tada iz čista mira odnekud se pojavio ovaj stariji i rekao mi: "Ne volim kad netko tuče klince!". Valjda sam mu djelovao starije od onog drugog, jer me udario tako da mi je slomio nos, pa nekad u pjesmama vučem na Tota Cotugna, a operacija bi mi mogla drastično promijeniti glas. Sa slomljenim nosom Đole se odlučio okaniti tučnjava, iako još nije shvatio čime bi se mogao baviti: Zapravo, od malena sam osjetio da u sebi nosim neku svoju pjesmu kao neku novu boju koju nitko ne zna i koju ne možeš objasniti onima koji znaju samo crvenu, plavu i žutu, i shvatio sam da je pokušam negdje nacrtati, povući, da ja moram tu pjesmu istjerati iz sebe da bi je drugi shvatili. Stalno sam zapravo bio uvjeren kako je nemoguće da ta pjesma već ne postoji, mislio sam da svi nose te pjesme u sebi. Stalno sam sumnjao u sebe - jer, dovraga, to je tako lako kako se tih stihova netko već prije nije sjetio. Djevojke su me gledale čudno, a momci su bili puni zavisti, a i jedno i drugo je odličan osjećaj.

Virovitica, 2004
Virovitica, 2004
Dobri dečko Balašević gimnaziju je napustio u trećem razredu pa je ispite polagao vanredno. Nakon završene srednje škole upisao je zemljopis na Prirodno-matetamičkom fakultetu jer, po vlastitom priznanju, na prijemnim ispitima nije bilo matematike. Osnovna ambicija u srednjoj školi bila mu je postati - nogometaš. Ali kada je kao sedamnaestogodišnjak ležao bolestan, pojava jedne muhe u sobi inspirirala je Balaševića da napiše svoju prvu pjesmu "Otkud muva". Zatim je počeo pisati prepjeve stranih hitova za emisiju Muzički klub, a s prijateljem koji se "snalazio" na gitari, otpočeo je i zajednički rad. Godine 1977. pristupio je akustičarskoj grupi Žetva s kojom je rujna te godine snimio neobavezan tango U razdeljak te ljubim. Pjesma je preko noći postigla ogromnu popularnost tako da je singl prodat u 700.000 primjeraka. Žetva se vrlo brzo počela pretvarati u festivalsku grupu strpanu u orkestarske aranžmane, pa ih početkom 1978. godine Balašević napušta i s Vericom Todorović osniva "Rani mraz". Budući da se nisu rastali kao prijatelji, novu grupu je nazvao inspirirajući se sibirskom poslovicom: Ako se nadaš dobroj žetvi, čuvaj se ranog mraza. S pjesmom Moja prva ljubav grupa Rani mraz sudjeluje na festivalu Opatija 78. Tokom te godine "Rani mraz" izbacuje seriju hit singlova, meteroskom brzinom osvajaju tržište i postižu impresivne naklade. Balaševićevi osjećajni tekstovi i jednostavne melodije donose osvježenje na posustaloj zabavnoj sceni, a predstavljaju i dobru spregu s pop glazbom. Uoči snimanja pjesme "Računajte na nas" pridržuju im se bivši članovi grupe Suncokret - Biljana Krstić i Bora Đorđević. Zahvaljujući drukčijem tretmanu revolucije u odnosu na uobičajene soc-realističke pjesme Računajte na nas ubrzo biva promovirana u generacijsku himnu koja se troši u svakoj pogodnoj prilici.

Poslije dva mjeseca rada s Ranim mrazom u ljeto 1978. godine, Bora Đorđević napušta grupu svjestan razlike u autorskom senzibilitetu između njega i Balaševića i formira Riblju čorbu. Uoči snimanja debi albuma grupu napušta i Verica Todorović. S ploče se izdvajaju pjesme Sve je dobro kad se dobro svrši, Mnogo mi znači to, Neki novi klinci i Drago mi je zbog mog starog. U njima se ostvaruje kompletan okvir formule za Balaševićevu budućnost: nostalgija, nježne slike i baladičnost uz razrađenu fabulu. U ljeto 1979. godine Balašević i Biljana Krstić nastupaju po Jugoslaviji, a prati ih grupa "Neoplanti" za koju Balašević povremeno piše tekstove. Na koncertima, između pjesama, Balašević drži duge monologe na aktualne teme, kao što je susret s fantomskim vozačem Porschea na beogradskom trgu Slavija, a neizbježna je i proširena verzija Snaše na salašu koja poprima karakter duhovite monodrame. S njim se na nekim svirkama pojavljuju pjesnici Mika Antić i Pero Zubac. Na festivalu Split 79 Balašević osvaja prvu nagradu pjesmom "Panonski mornar". U septembru 1979. godine svoju popularnost potvrđuje na osam rasprodatih koncerata u beogradskom Domu sindikata. U to vrijeme Zdravku Čoliću daje pjesmu "Zbog tebe" i neke tekstove za album "Srebrnih krila" "Sreo sam ljubav iz prve pjesme". Krajem godine izlazi album "Odlazi cirkus" i to je posljednja ploča pod imenom Rani mraz.

Početkom 1982. godine Balašević objavljuje album "Pub" kojim zvanično započinje solo karijeru. Ploča opet bilježi uspješne pjesme: Boža zvani Pub, Pesma o jednom petlu, Lepa protina kći i Ratnik paorskog srca. Zimu s 1982. na 1983. godinu provodi na turneji i prvi put rasprodaje beogradski Sava centar. Polovinom prosinca 1983. godine objavljuje LP Celovečernji The Kid. Naredni LP 003 donosi nove hitove: Slovenska, Al' se nekad dobro jelo, Badnje veče i Olivera. Naredni album Bezdan Balašević radi s ekipom koja će mu ubuduće biti redovna studijska i koncertna potpora. LP producira Đorđe Petrović, a za aranžmane je zadužen klavijaturist Aleksandar Dujin. Na duplom živom albumu U tvojim molitvama - balade našli su se snimci s uspješnih koncerata u Zetri (Sarajevo, nobembar 1986.), Ledenoj dvorani (Zagreb, novembar 1986.), Sava centru (Beograd, decembar 1986.), Studiju M (Novi Sad, maj 1987.) i Šalati (Zagreb, juli 1987.). Uz snažnu potporu publike Balašević je otpjevao neke od svojih najupečatljivijih balada, a jedina nova pjesma Samo da rata ne bude snimljena je u studiju uz pomoć djece iz vrtića Sonja Marinković i osnovne škole Đ. Natošević. Sličnom glazbenom linijom Balašević nastavlja na ploči Pantha rei. Tako u pjesmi Soliter analizira političko-nacionalno stanje u tadašnjoj Jugoslaviji. LP Tri posleratna druga koji je dobio podnaslov Muzika iz istoimenog romana snimaju 1989. godine Dujin, basista Aleksandar Kravić i glazbenici iz Rijeke, gitarista Elvis Stanić (ex Linija 32,Denis & Denis, Dr Doktor) i bubnjar Tonči Grabušić. Na toj ploči Balašević se pozabavio karikiranom rap formom u pjesmi Sugar rap (Proces difrencijacije u kombinatu za proizvodnju i preradu šećerne repe). Na snimanju ploče Marim ja... pored redovnih suradnika, u novosadskom studiju juna 1991. godine sudjeluju Davor Rodik (pedal steel gitara), Nenad Januzović (udaraljke) i Josip Kiki Kovač (violina). Početkom rata Stanić i Grabušić prekidaju suradnju s Balaševićem i 1991. godine pokreću jazz rock sastav Elvis Stanić group. Ratne godine Balašević provodi sklonjen od javnosti i mobilizacije budući da vojne vlasti pokazuju veliku volju da ga pošalju na front, tako da za Novu 1992. godinu iz sasvim razumljivih razloga ne dolazi u Sava centar na svoj tradicionalni novogodišnji koncert. Istovremeno, zbog odbijanja da pođe u rat, Balaševićeve pjesme su prešutno zabranjene na državnom radiju i televiziji.

CD Jedan od onih života... snima krajem 1993. godine. Ploča donosi optimistički hit Ja luzer?, ali i pjesme inspirirane ratnim tragedijama Čovek sa mesecom u očima (posvećena u ratu razrušenom Vukovaru) i Krivi smo mi. U isto vrijeme objavljen je CD Najveći hitovi na kome su pjesme iz perioda od 1986. godine i sam Balašević ih je odabrao za kompilaciju. U to vrijeme njegovi koncerti postaju pravna javna čistilišta, budući da su govori vrlo oštre, ali duhovite priče s jasnim opozicijskim stavovima. Poslije duže pauze CD Na posletku objavljuje početkom 1996. godine. Nove pjesme Regruteska, Namćor, Drvena pesma i Dođoška snimljene su uglavnom na akustičnim instrumentima uz sudjelovanje orekstra Sveti Đorđe, a upotrebljeni su fagot, oboa, truba i violina koje vjerno dočaravaju atmosferu Balaševićevih stihova. U Sava centru, svom tradicionalnom prostoru, Balašević je započeo s četiri nastupa koje je održao u oktobru i novembru 1992. godine. Prvobitna ideja je bila da tokom godine nastupa jednom mjesečno i da publici uz svirku nudi i redovne komentare. Kako su prvih šest nastupa bili vrlo uspješni, došlo se na ideju da organizira novogodišnje koncerte što je, najviše zahvaljujući publici, pretvoreno u tradiciju. Ti koncerti su svake godine izazivali sve veći interes, tako da je Balašević u zimu '96./'97. godine imao deset rekordnih rasprodatih svirki, te je zaključno s tom serijom u Sava centru nastupao oko osamdeset puta. Od 1994. godine Balašević povremeno drži koncerte u Sloveniji gdje postiže veliki uspjeh. Na te koncerte dolazi uglavnom publika iz Hrvatske. Pjesma Sloboda ne koju je snimio još u jesen 1992. godine, prvi put je zvanično objavljena na kompilacijskom disku Nas slušaju svi, mi ne slušamo nikoga! (Radio Index 1997.) objavljenog povodom građanskog protesta koji se desio u zimu '96./'97. godine. U Sloveniji je objavljen uživo snimljen CD Da l' je sve bilo samo fol? snimljen na koncertu održanom 6. decembra 1996. godine u Mariboru. Godine 2000. objavljuje CD Devedesete.

Unatoč svim uspjesima Đorđe dugo nije imao podršku roditelja: Kao i prema svemu drugom, moji su roditelji i prema glazbi imali jasne stavove. Smatrali su su da se muzika uči odmalena, prvo sedam godina klavira, pa pjevanje.... čak i mnogo godina poslije, kad sam već imao nekoliko zlatnih ploča, ćale bi tvrdio kako tambura nije pravi način da se zarađuje za život. Poslije je otišao u Budimpeštu za turističkog predstavnika, pa više nije mogao pratiti što se ovdje događa. Kad bi mu rekli da sam pobijedio na nekom festivalu, govorio bi: "Sine, sve će to proći kako je i došlo. Gledaj ti ovo od čega ćeš živjeti." Jedan dan u Budimpeštu je došla neka ekskurzija iz Dubrovnika i on je bio zadužen da ih primi i pokaže tamošnje znamenitosti. Neko ga je pitao ima li on kakve veze s onim Balaševićem. "S kojim Balaševićem?", pitao je u čudu. Pa, s Đorđom, rekoše mu. "Imam veze, ja sam mu otac!", odgovorio je još sav u čudu. Djeca su se nešto došaptavala i u jedan glas zapjevala "Neke nove klince". Poslije mi je u čudu pričao: "Oni su svi bili tamo i svi su znali tvoju pjesmu." Mislim da me od tada ipak malo drukčije gledao iako me do kraja života pokušao uvjeriti da mi je budućnost u zvanju profesora zemljopisa. Veoma mi je nedostajala roditeljska podrška, ali možda se baš iz inata izbrusio moj talent, iz neke podsvjesne želje da se dokažem, skrenem na sebe pažnju. Moji roditelji nisi bili ni na jednom mom koncertu i do dana današnjeg uvijek za njih imam dva prazna mjesta.

Svoju suprugu Olju upoznao je na igranci. Balašević Olju opisuje ovako: Tada mi se dogodilo nešto čudno: dotad sam svim djevojkama, promatrajući ih kako prolaze, zabacuju glavu, sklanjaju šiške s čela, dodavao neke osobine i zaljubljivao se svaki čas da bih mogao napisati pjesmu. Na kraju se sve svodilo na razočaranja jer, kad bi ih upoznao, shvatio bih da sam ih smatrao boljima nego što su bile. Medutim, Olja me sve više uvlačila i što sam je više poznavao, sve više mi se sviđala. Međutim, prisjeća se, Olja je baš kao u pjesmi došla tiho, nezvana, sama i ostala u meni zauvijek. Bila je siromašna studentica iz studentskog doma, reprezentativka u gimnastici. Prije studija živjela je s majkom u Zrenjaninu, doslovce ispod mosta koji je bio ograđen s obje strane, a u Novom Sadu preživljavala je uglavnom skupljajući hranu po samoposlugama kad bi Podravka radila degustacije. Iako su nas novine barem sto puta rastavljale, nikad nismo bili odvojeni dulje od dva dana, osim kad bih imao koncerte daleko od Novog Sada. Ljubav mi se dogodila u doista teškom razdoblju života: majka mi je bila teško bolesna, trebala mi je biti objavljena nova ploča i svi su čekali da to bude nešto loše, bilo je vrijeme da krenem u vojsku. S Oljom sam mogao provoditi sate i sate u razgovoru i šetnji. Kad bih pak otišao nekud bez nje, svako malo bih pomislio - Bože, što mi nedostaje to stvorenje! Zadnje ljeto, pred vojsku, krenuo sam na more. U Umagu sam s recepcije hotela Koralj nazvao Olju i pitao je: Olja, reci mi odmah, hoćeš ili nećeš?. Nije stigla ni odgovoriti, a ja sam već sjeo u svoj golf, zaboravio ljetovanje i bez prestanka vozio do Zrenjanina. Od tada se nismo razdvajali.

Koncert u Ljubljani, 2005
Koncert u Ljubljani, 2005
No, prije vjenčanja Đorđa je čekala vojska, koju je odslužio u zagrebačkoj vojarni Maršal Josip Broz Tito, popularno tada zvanoj - Maršalka ili kako se danas zove Croatia. O vojsci će reći: Bilo mi je strašno zbog toga jer je bilo dovoljno prijeći jednu plavo - bijelo - crvenu rampu, pa da prestanu vrijediti svi zakoni normalnog svijeta. No i to je lakše prebrodio kad mu se u prosincu 1980. rodila kćerka Jovana, a u svibnju sljedeće godine se i oženio. Tako je svako malo dobivao sedam dana dopusta. Vjenčanje Đorđa i Olivere je bilo posve neformalno. Olivera je bila u bijelim čizmicama, a Đole u trapericama i prsluku. Ubrzo se rodila i druga kćerka, Jelena. Sredinom 1990.-ih Đorđe će ponovo postati otac, rodit će se sin Aleksa. Iako tvrdi da je feminist drago mu je što ima sina jer kaže da mu je već dosadilo kupovati crvene haljinice i lutke.

S obzirom na njegovu specifičnu pojavu na bivšeim jugoslavenskim prostorima zanimljivo je pročitati što o ovom, za sada, posljednjem ratu na ovim prostorima i tome kako se on odrazio na njega kaže Balašević: Ja sam čovjek koji može primiti mnogo ljubavi, ali lako osjetim i negativnu energiju. Devedesetih godina na nekim koncertima, iako su prošli posve korektno, nije bilo one kemije, čarolije izmedu mene i publike koju sam ranije uvijek osjetio. Znao sam da nešto nije u redu. Uplašio sam se da bi to moglo loše završiti. Zategnutost je bivala sve očitija, dok jednom u nekom gradu, u podne, pod suncem, uz plavu boju mora, nisam čuo kako meni i mojim muzičarima netko psuje srpsku majku. Jedino što sam znao, da rat nisu započeli moji prijatelji, znanci koje sam sretao putujući po prostorima bivše države, već neki drugi, zbog viših ciljeva, a ja nemam prava govoriti o tome. Kad su počele sve one gužve, poklici, barikade, pokušao sam ostati miran. Znao sam, da su na barikadama uvijek najbrži, nikad najmudriji. Adrenalin u krvi vodio je ljude u ishitrene postupke. Želio sam postupiti ispravno, a to nije bilo lako. Odlučio sam sudjelovati u svemu tome tako što - neću sudjelovati. Karijera mi je potpuno prekinuta. Zato što sam imenom i prezimenom govorio protiv nekih srpskih političara, uslijedili su noćni pozivi, lupanje po prozoru, bušenje guma na automobilu... No, moja obitelj je odlučila da ćemo sve to zajedno izdržati i podržala me u svim mojim postupcima. Pozvali su me u vojsku. Otišao sam odvjetniku i upitao ga, moram li ja ići u tu vojsku i što ako se ne odazovem pozivu. Objasnio mi je da mogu imati velikih problema, završiti u zatvoru. Nisam dugo dvojio - radije u zatvor nego u vojsku. Najviše sam se brinuo za moje cure: hoće li izdržati taj pritisak koji je katkad bio nesnošljiv. Srećom, klinci su u školi bili iznad svega toga, pametniji od svojih roditelja. Jelena i Jovana nikad nisu doživjele bilo kakvu neugodnost u školi. No nakon dvije godine embarga na moju malenkost, bili smo gotovo na rubu egzistencije. Nisam mogao raditi, TV i radijske postaje zatvorile su mi vrata, osim kad su me željeli blatiti. Sve što sam snimao u bivšoj Jugoslaviji, bilo je za Jugoton i sarajevski Diskoton. Ipak znao sam da je to nešto što mora proći i da treba izdržati. Sad nakon svega, prilaze mi ljudi i kažu imao si pravo, a ja uopće nisam želio imati pravo, želio sam da ne dođe do rata i svega zla koji on donosi.

U svojoj karijeri Balašević nije samo kantautor već je napisao scenarij i tumačio glavnu ulogu u TV seriji Specijalna redakcija, a glumio je i u TV serijama Vojnici, Pop Ćira i pop Spira i Panonski mornar. Napisao je i nekoliko knjiga: Tri posleratna druga, I život ide dalje (sve dalje odavde...), Dodir svile i Jedan od onih života. Za svoj rad dobio je Nagradu punoljetstva, Oktobarsku nagradu Novog Sada, Estradnu nagradu Jugoslavije, nagradu za literarni doprinos u području estrade na Domanovićevim danima satire, nagradu Todor Manojlović za poseban umjetnički senzibilitet, a imenovan je i UNESCO-vim ambasadorom dobre volje. I na kraju još jedan citat koji se odnosi na njegovu publiku: Mnogo je ljudi koji vole moje pjesme i oni za mene nisu samo publika. Omogućili su mi da živim od svog talenta, radim ono što volim, u čemu uživam i, na kraju krajeva, da živim od toga.



Festivali 
Rijetki nastupi na festivalima, uglavnom
Splitski festival, Festival Opatija i Zagrebfest. Grand Prix Splitskog festivala 1979. u Večeri dalmatinskih šansona za pjesmu "Panonski mornar".

Djordje Balasevic-Svirajte mi jesen stize dunjo moja

My New Video Site
My New Video Site

sanmarino @ 16:07 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
PIER PAOLO PASSOLINI

Rođen: 5. ožujka 1922. u Bologni
Poginuo: 2. studenoga 1975. na autocesti u Ostiji blizu Rima


Slavni talijanski filmski redatelj i književnik Pier Paolo Passolini, koji je rođen u Bologni 5. ožujka 1922. godine, pregažen je na autocesti u Ostiji blizu Rima 2. studenoga 1975. u 54. godini. Smrt mu je bila okrutna, a on je o okrutnosti svijeta govorio često i snimao takve filmove, primjerice Medeju iz grčke pretpovijesti.
Tamo za vrijeme svečanosti plodnosti polja sasijeku žrtvu, mladića, na komade i krvlju poprskaju njivu da bi rodila obiljem. U Zagrebu je boravio s filmovima Medeja i Ptičurine i ptičice, što je zabilježeno kao pravi kulturni događaj. U Passolinijevim filmovima uočljiva je slikarska, scenografska nadarenost autora. Međutim, mnogo je više drugih vrijednosti, kao na primjer kostimografija koja je rađena po njegovim zamislima, posebice u filmovima Medeja i Kralj Edip. U njima su glumci odjeveni u toliko maštovite kostime da se doimaju kao studije legendarnih likova. Sloboda mašte učinila je ove filmove s mitološkim sadržajima posve realnima, toliko prihvatljivima da je teško zamisliti drugog Edipa ili drugu Medeju, osvetnicu koja ubija i svoju djecu da bi se osvetila mužu. Takva je i mitološka, dakle nestvarno daleka priča o tisuću i jednoj noći, pa je Passolini taj svoj film prenio u vrijeme bez vremena, u nošnje koje izdaleka nalikuju na arapske, perzijske, čak predmuhamedovske, ali je u tom svijetu našao i uzorke slobode u ljubavi, u seksu, slobode koju je naš svijet kršćanstva prognao, a što je i Pasolini teško podnosio. I to ga je stajalo glave!
Na sličan način govori o slobodnoj ljubavi i u filmu Deccameron po velikom talijanskom srednjovjekovnom piscu Bocacciu, s mnogo duha i još više urođenog veselja, a ne trome grubosti kao u današnjim porno-filmovima. Passolini je ustajao protiv nasilja mladeži iz fašističkog izvorišta, a snimio je i film Evanđelje po Mateju gdje je tražio odgovore o životu Krista. Odgovor je bio u Pasolinijevu traženju buntovnog ponašanja. To su i Edip i Medeja pa i njegov Krist, otpornik protiv duha i djela svih nasilnih režima.

U filmu Ptičurine i ptičice osudio je slijepo provođenje dogmatskih birokracija slijeva i zdesna, a filmovima Svinjac i Teorema upozoravao je žestokom gorčinom na profil takozvanog morala zapadnoeuropskoga građanstva. Rušitelj dogmi s bilo koje strane, taj lucidni zagovornik slobodnog stvaralaštva i slobode ljubavnog čina, svojim je filmovima ušao u povijest filma i umjetnosti uopće.


BERICK TRAVEN TORSVAN

Rođen: 5. ožujka 1890. u Chicagu
Umro: 26. ožujka 1969. u Mexico Cityju


Jedan od najzagonetnijih i najtajanstvenijih književnika XX. stoljeća nesumnjivo je slavni autor znamenitih romana Mrtvački brod, Blago Sierra Madre, Pobuna vješanih i Berači pamuka, koji je svoja djela potpisivao pseudonimom B. Traven.
Sve do smrti u Meksiku, 26. ožujka 1969., slao je poruke putem svojih opunomoćenika da pisac uopće ne mora imati životopis jer jedina njegova biografija trebaju biti njegova djela.
Jedna od pretpostavki je da je Traven Poljak njemačkog podrijetla, Herman Albert Otto Maksimilijan Feige, rođen po nekim izvorima 1882., a po drugima 1890. u Svjebođinu, gradiću između Poznanja i Frankfurta na Odri. Traven nije znao tko su njegovi roditelji, a pretpostavlja se da je nezakoniti sin Kaisera Wilhelma II. Objavljivanjem njegova pravog imena počeo se postupno slagati i Travenov biografski mozaik. Taj se Feige još za Prvoga svjetskog rata volio služiti pseudonimima pa se za vrijeme bavarske socijalističke republike zvao Ret Marut. Nakon sloma bavarske socijalističke republike bio je 1919. osuđen na smrt, ali je uspio pobjeći . Tada i počinje njegov književni uspon. Bijeg iz Europe na tankerima opisao je u Mrtvačkom brodu, a o utočištu koje je našao među meksičkim Indijancima stvorio je cijeli epski ciklus u kojem se posebno ističe General iz džungle.
U svojim djelima spaja osebujnu poetičnost sa strastvenim zastupanjem potlačenih i izrabljivanih, te se snagom pripovijedanja, jetkošću ironije, opisima svijeta u kojem žudnja za novcem i bogatstvom razara ljudske duše, uvrstio među vrhunske romansijere prve polovice dvadesetog stoljeća. Mnoga njegova djela doživjela su filmske i televizijske realizacije.
Osobito popularna bila je ekranizacija priče o pustolovu i kopaču zlata Blago Sierra Madre s nenadmašivim Humphreyem Bogartom u glavnoj ulozi.
 PIERRE SIMON DE LAPLACE


Rođen: 28. ožujka 1749. u Beaumount-en-Auge, Normandija, Francuska
Umro: 5. ožujka 1827. u Parizu


Godine 1796. poznati francuski astronom Pierre Simon de Laplace iznio je teoriju nastanka Sunčeva sustava iz pramaterije prasunca koje se prostiralo cijelim tim velikim prostranstvom. Usijana atmosfera prasunca ižaravala se i hladila sažimajući se u praplanete koji kruže oko sunca jednako kao i dotad njegova atmosfera. Iako je ta teorija doživjela brojne kritke, njezina nadogradnja temeljena na novijim znanstvenim spoznajama postat će nit oko koje se kristalizira današnja spoznaja o postanku Svemira.
Nakon studija matematike u Parizu postaje profesor na Vojnoj akademiji, a kasnije član i vicepredsjednik Senata i član francuske Akademije. Na početku svojeg znanstvenog rada otkrio je zakon o nepromjenjivosti srednjih gibanja planeta oko Sunca, zatim pronalazi nove jednadžbe u diferencijalnoj matematici, zakon o gibanju zvuka u plinovima različitih svojstava, te cijeli niz drugih otkrića u akustici, magnetizmu, astronomiji i matematici.

Njegovim imenom nazvat će se niz zakona i jednadžbi, kao i njegova kozmološka teorija. Pierre Simone de Laplace umro je 5. ožujka 1827. u Parizu nešto prije svojeg 78. rođendana. 
POVRATAK MILKE TRNINE U DOMOVINU


5. ožujka - Najveća hrvatska operna umjetnica svih vremena Milka Trnina, nakon velikih uspjeha na europskim i američkim pozornicama, došla je na gostovanje u Zagreb kao prvakinja dvorske opere u Münchenu. U Zagrebu, gdje se osjećao jak pritisak mađarizacije i germanizacije, pronio se glas da će umjetnica pjevati na njemačkom jeziku, što ne bi bilo dobro primljeno. No, Trnina je svugdje isticala svoje hrvatsko podrijetlo i na novoj, tek tri godine staroj zagrebačkoj pozornici pjevala je hrvatski. Gostovanje je počelo 5. ožujka 1898. godine.

Nastupila je s četiri uloge: Vagnerova Elizabeta, Verdijeva Aida, Leonora u Trubaduru i Beethovenov Fidelio. Za vrijeme toga velikoga gostovanja Hrvatsko narodno kazalište imenovalo ju je svojom počasnom doživotnom članicom. Imenom Milke Trnine prozvan je tada i jedan slap na Plitvičkim jezerima.
Obasuta je mnoštvom darova, lovorovih vijenaca. Poznata je zgoda koja se cijelo stoljeće prepričava: publika je ispregla konje i sama odvezla umjetnicu do hotela. Milka Trnina imenovana je i počasnim profesorom Muzičke akademije u Zagrebu, a osnovan je i fond njezina imena za darovite mlade pjevače. Kad je završila umjetničku karijeru Trnina se u Zagrebu bavila pedagoškim radom, odgojivši nekoliko vrsnih pjevačica, a njezina je učenica neko vrijeme bila i znamenita Zinka Kunc. Najpoznatije njezino boravište u Zagrebu bila je Demetrova broj 5, gdje je na prvome katu stanovala i podučavala svoje učenike. Na toj je kući podignuta i ova spomen-ploča za vrijeme proslave 100. obljetnice Zagrebačke opere. Milka Trnina umrla je 18. svibnja 1941. godine u Mletačkoj ulici 3, a pokopana je na Mirogoju.


sanmarino @ 04:45 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
utorak, ožujak 4, 2008
Eagles su američki rock sastav koji je na vrhuncu popularnosti bio 1970-ih godina. Pet singlova i četiri albuma na vrhu top ljestvica čine ih jednima od najuspješnijih glazbenika tog razdoblja, a dva albuma, "Their Greatest Hits 1971-1975" i "Hotel California", dospjela su među deset naprodavanijih glazbenih albuma svih vremena. Grupa je, s preko 100 milijuna kopija svojih albuma, u potpunosti komercijalizirala rock glazbu južne Kalifornije.
Eagles su osnovala četiri glazbenika okupljena u Los Angelesu, koji su u najveći grad Kalifornije došli iz unutrašnjosti Sjedinjenih Država i koji su u svijet rocka ušli kao članovi različitih sastava. Basist Randy Meisner rođen je u Nebraski i 1964. je stigao u Los Angeles. Prvotno je bio član "The Soul Survivorsa", da bi 1968. preko grupe "Poco" stigao u prateći sastav Rickyja Nelsona "The Stone Canyon Band". Bernie Leadon, gitarist, bendžist i mandolinist rođen je u Minnesoti, a u Los Angeles je stigao 1967. te se preko grupe "Hearts & Flowers" , a zatim i "Dillard & Clark" skrasio u "The Flying Burrito Brothers". Bubnjar i pjevač, Teksašanin Don Henley je u Los Angeles stigao 1970. s grupom "Siloh" s kojom je prije raspada snimio i istoimenu ploču. Gitarist Glenn Frey je rođen u Detroitu, u kojem je povremeno nastupao u pratećem sastavu Boba Segera. U ljeto 1968. preselio se u Los Angeles i s J.D. Southerom osnovao duet "Longbranch Pennywhistle", koji također iduće godine snima istoimeni album.long road out of eden

Video Info

Opis:
Moving!
Pregleda:
3,747,729
Komentara:
2,894

Eagles - Long Road Out Of Eden
Iako se stalno stjecao dojam kako su 'tu negdje' s novim materijalima, Eaglesima je ovo prvi studijski album nakon "The Long Run" iz 1979. Dakle, punih je 28 godina prošlo od posljednjeg materijala najprodavanijeg američkog benda.

Eagles je naime, vlasnik najtiražnije ploče, i to ne studijske nego kompilacije "Their Greatest Hits 1971–1975", prodane samo u SAD-u u 29 milijuna kopija te još 12 u ostatku svijeta.

Njihova najpoznatija, i jedna od najcjenjenijih ploča uopće, "Hotel California" (1976.), također je među TOP 10 izdanjima svih vremena. O kako se velikom bendu radi, dokazuje i podatak da su im četiri od sedam albuma bili na prvim pozicijama, ali, samo je ovom posljednjem, "Long Road Out of Eden", uspjelo osvojiti vrhove najpriznatijih svjetskih ljestvica albuma - američke i britanske, a uz njih još i australske, novozelandske, nizozemske i norveške.

Usto, vrlo je brzo prodan u više od tri milijuna kopija, što mu je i potvrđeno od strane Recording Industry Association of America. Naravno, ti i takvi podaci ne ukazuju nužno na kvalitetu albuma, jer svakodnevno smo svjedoci milijunskih tiraža kojekakvih idiotarija i gluparija.

Na sreću, ovdje je situacija puno drukčija i treba bez ustručavanja reći da je "Long Road Out of Eden" doista dobar album.

Poprilično je teško raditi precizne i temeljite paralele ovog s albumima otprije trideset i više godina, prvenstveno zato jer su se pravila svih tih godina stalno i jako mijenjala, pa su im se morali prilagođavati i ovi momci. Njima je uspjelo spojiti 'modu' i osobni identitet, pa je ovo u svojoj srži pravi, sofisticirani, eaglesovski rock/country album, na kojem se uopće ne osjeća tako velika diskografska odsutnost.

Sjajne 'međuigre', vokalno-instrumentalne suradnje po svim presjecima s fantastičnim aranžmanima, obilježavalo je ovu grupu od samih početaka pa je takva situacija i ovdje. Naravno, s bitno poboljšanim kompletnim soundom, proporcionalno tehnološkim dostignućima. Neki će možda reći da to ne treba čuditi jer se na albumu radilo nekoliko godina na različitim lokacijama i s puno suradnika.

Jedna od najprepoznatljivijih karakteristika Eaglesa je mirnoća, staloženost i odmjerenost, što su otprilike i karakteristike tri njihove najcjenjenije pjesme, "Tequila Sunrise", "New Kid in Town" i, naravno - "Hotel California", ali i većeg dijela kompletnog opusa.

U skladu s tim i ovdje se mogu čuti izvrsne, osjećajne vokalne suradnje, kao i posebni, prelijepi akustični gitaristički dijelovi. Usprkos toj opipljivoj smirenosti, materijal je istovremeno i dosta 'žilav', čvrst i nedjeljiv.

Orkestralije (Richard F.W. Davis, Glenn Frey) su isto jedna od Eaglesovih karakteristika, ali ovdje su one snažnije, utjecajnije i maštovitije. Što ne čudi, jer osim drukčijih producentskih omjera, i izbor instrumenata koji ih 'proizvode' jako je širok, pa se, u većim ili manjim omjerima, čuju klavijature, piano, mandolina, harmonika, violina, trombon, saksofon, truba, rog te 'pedal steel gitara'.

Svaki od tih instrumenata svojim unikatnim soundom osnovnom stilu pridodaje i karakteristike još nekih, poput jazza, bluesa ili popa. Sam album bi se, sukladno svojim brzinskim karakteristikama, mogao podijeliti na dva dijela. Tako prvim diskom dominiraju laganije i mid-tempo pjesme, dok drugi ima više pjesama sa čvršćim, rockerskijim, gitarističkijim dijelovima.

Tako je "Busy Being Fabulous" pjesma rađena po "New Kid in Town" obrascu, a "What Do I Do With My Heart" i "I Don't Want to Hear Any More" su poperskije balade.

Country obilježja jaka su u akustičnoj baladi "Do Something", nešto je čvršća, s još više countrya i višeglasja "How Long", ujedno i prvi singl.

Hard rock/blues pristup čuje se u "Guilty of the Crime", a hard rocka i jazza ima u "Fast Company", koju obilježavaju puhački aranžmani te jako pjevanje, gitare i bubnjevi.

Najkompleksnija i 'najvjetrovitija' pjesma je naslovna "Long Road Out of Eden", koja u svojih desetak minuta trajanja ima dosta melankolične atmosfere, orijentalnog feelinga, najljepših solaža, akustika, orkestralija, jakih bubnjeva, poglavito 'doboša' u jednom dijelu, te još neke epske 'simptome'.

Na prvi disk uklopila bi se balada "Center of the Universe", srednjeritmična "Last Good Time in Town" je pop rock naslov sa latino ritmovima, rock balada "It's Your World Now" ima dosta 'meksičkih' elemenata, a jedna od pjesama s jakim rockerskim pečatom je "Somebody".

U svim bi pjesmama obožavatelji mlađih instant, kvazi rock američkih bendova, mogli pronaći puno 'legalnih' dokaza, koji vrlo jasno prikazuju od kuda njihovi heroji crpe toliki broj 'novih' ideja. Zato će biti šteta obistine li se najave članova benda kako im je ovo vjerojatno posljednji album. A oni su Glenn Frey, Joe Walsh, Timothy B. Schmit i Don Henley.

Jer u njihovim krilima još uvijek ima dovoljno snage da se odupru prljavim vjetrovima koji sve više zagađuju, nekad besprijekorno čisto rockersko nebo.

sanmarino @ 18:04 |Komentiraj | Komentari: 0
Rođen: 4. ožujka 1643. u Karlovcu
Ubijen: 30. travnja 1671. u Bečkom Novom Mjestu
Fran Krsto, najmlađi sin karlovačkog generala Vuka Frankopana, rodio se u Karlovcu prema nekim izvorima 4. ožujka 1643. Nakon očeve smrti poslali su ga na školovanje u Zagreb, gdje je polazio isusovačku gimnaziju. Stanovao je u konviktu za vanjske učenike u Habdelićevoj ulici, a dodatnu je nastavu pohađao u isusovačkom kolegiju, gdje je stekao sklonost prema knjizi i pisanju.
Radi nastavka školovanja i odgoja odlazi u Italiju. Studirajući talijansku poeziju upoznao je uglednu rimsku patricijku Julijanu de Naro kojom se i oženio. Vrativši se u domovinu pošao je očevim stopama i postao ogulinski kapetan te je sudjelovao u velikom boju s Turcima kod Otočca.
S prijateljem Petrom Zrinskim, mužem svoje sestre Katarine, borio se za samostalnost Hrvatske, što je protumačeno kao zavjera te su njih dvojica uhićeni i utamničeni u Bečkom Novom Mjestu. Pogubljeni su 30. travnja 1671. odsijecanjem glave.
Krsto Frankopan ostavio je vrijedan književni opus, zbirku lirike pod nazivom Gartlic za čas kratiti. Pjesme su pisane u duhu talijanske poezije sedamnaestoga stoljeća. Ta intimna poezija, uglavnom nastala u vrijeme tamnovanja, ističe osjećaj časti i poštenja, težnju za slobodom, preziranje ropstva te vjeru u pobjedu pravde. 


ANTONIO VIVALDI

Rođen: 4. ožujka 1678. u Veneciji
Umro: 28. srpnja 1741. u Beču


Crkva Svetoga Marka u Veneciji poznata je, uz ostalo, i po tome što je u njoj djelovao slavni i vrlo popularni skladatelj Antonio Vivaldi.
Malo je onih koji nisu čuli za njegova Četiri godišnja doba. Vivaldi je toliko blizak, prepoznatljiv, jednostavan i ugodan za slušanje da je netko rekao kako nije napisao 450 koncerata već jedan koncert 450 puta!
Rođen je u gradu na lagunama 4. ožujka 1678. Prvu glazbenu poduku dobio je od oca Giovannija Battiste koji je bio violinist u crkvi Svetog Marka i koji je 10-godišnjeg sina uveo u orkestar. Vivaldi je postao svećenik, ali je, vjerojatno zbog slabog zdravlja, napustio obavljanje dužnosti i potpuno se posvetio glazbi. Gotovo cijeloga života bio je vezan uz konzervatorij Ospedale della Pieta kao profesor, violinist, ravnatelj orkestra i skladatelj. Konzervatorijski orkestar, zahvaljujući njemu, ubrajao se među najbolje europske ansamble. A bio je to, zapravo, ženski orkestar sastavljen od redovnica! Ali, Vivaldi je i putovao, dirigirao je i izazivao skandale zbog svoje pratilje Anne Giro.
Napisao je, među ostalim, 23 simfonije-predigre, 46 concerta grossa, 447 koncerata, od kojih 221 za violinu; tri oratorija, a spomena je vrijedan Juditha Triumphans, zatim crkvena djela Gloria i Magnificante, te 49 opera u kojima se nije uspio izdići iznad sasvim prosječnih talijanskih opera-serija.
Vivaldi je nastavio na dostignućima prethodnika, a kasnije je utjecao na mnoge, pa čak i na Bacha. Najavio je razvoj pretklasične simfonije, ali i romantičarske simfonijske pjesme. Vrlo je važan i za unaprjeđenje razvoja tehnike sviranja na violini. Pokazao je velik smisao za kolorit i programske naslove, što vidimo po nekim zbirkama koncerata, kao na primjer Harmonijsko nadahnuće.
Umro je 28. srpnja 1741. u Beču, u kojem se nastanio kad je u Veneciji rasprodao svoju imovinu. Pokopan je na sirotinjskom groblju i kako kroničari kažu, uz najjeftiniji ispraćaj. Vivaldijevom smrću i njegova su djela pala u zaborav. Tek kad je potkraj dvadesetih godina našeg stoljeća u Nacionalnoj knjižnici u Torinu pronađen veći dio njegova dotad nepoznatog opusa, poraslo je zanimanje za njega. Na temelju onoga što je istraženo Antonio Vivaldi označen je središnjom osobom europske glazbe prve polovice XVIII. stoljeća.


  NIKOLAJ VASILJEVIČ GOGOLJ

Rođen: 1. travnja 1809. godine u Soročincima
Umro: 4. ožujka 1852. u Moskvi


Veliki ruski književnik Nikolaj Vasiljevič Gogolj rođen je 1. travnja 1809. u Soročincima, kojima je i posvetio pripovijetku Soročinski sajam. Njegovo djelo, nastalo u krilu romantizma, ubrzo je postalo stijeg nove ruske realistične škole.

O Gogolju se pisalo i kao o jednom od utemeljitelja fantastičnog realizma, koji je rođeni brat fantastične romantike i preteča simbolizma, u njegovoj mističnoj varijanti. Nietzsche je tvrdio da je Gogolj brat moderne dekadencije, a Rudolf Kasner da je u njegovu djelu došla do izražaja psihologija podsvjesnog, pa je Gogolj u tome smislu prethodnik Kafke. Neobičnost i fantastičnost Gogoljeva očituje se u događajima, u opisivanju likova u sredini u kojoj borave, no karakteri su mu životni, svakodnevni. Govoreći o tome, on kaže: Sve one sitnice koje izmiču pogledu sijevnule su u krupnom planu u očima svih.
Mrtve duše
nisu zato toliko zaplašile Rusiju i izazvale takvu buku u njoj s obzirom na to da su upozorile na neke njezine rane ili unutrašnje bolesti. Moji junaci nisu nipošto zlikovci: da sam samo jednu dobru crtu dao bilo kome od njih, čitatelj bi se sa svima njima pomirio. Ali bijeda svih zajedno uplašila je čitatelja. Uplašilo ih je to što moji junaci prolaze u povorci sve jedan bjedniji od drugoga; što nema nijedne utješne pojave. Starovremenske spahije, pripovjetka o tome kako su se posvađali Ivan Ivanovič i Ivan Nikiforovič, Kabanica i druga njegova djela puna su poezije, lirizma i tuge, usprkos fabuli koja izaziva gorak smijeh i kritiku. U komediji Revizor razgolićuje pokvarenost činovništva. Gogolj osjeća potrebu da skupi na gomilu sve što ne valja u Rusiji.


Pisati kako je Gogolj pisao bilo je teško. Zahtijevalo je mnogo fizičkog napora u rješavanju prokletih pitanja, borbi s policijom i cenzurom i unutrašnjih lomova, tako da Gogolj na kraju spaljuje neke svoje rukopise i 4. ožujka 1852. umire u Moskvi poremećena uma.


1924. - Klejdon Sani objavio je "Happy Birthday To You".

1933. - Frenklin Delano Ruzvelt inaugurisan je za predsenika SAD. U svom pozdravnom govoru, on je upoznao narod sa programom Nju dila, zbirom mera državne intervencije u privredi SAD koje su kasnije izvadile zemlju iz velike ekonomske krize.

1941. - Jugoslovenski knez namesnik Pavle Karađorđević sastao se tajno u Drugom svetskom ratu u Berhtesgadenu s vođom Trećeg rajha Adolfom Hitlerom, koji je zatražio da Beograd pristupi Trojnom paktu, pri čemu bi Nemačka i Italija garantovale "integritet i nezavisnost" Jugoslavije.

1967. - Umro je srpski pisac Vladan Desnica, izuzetan stilista, suptilan psihološki analitičar. Ispisao je sugestivne stranice o naravima ljudi zavičajne Dalmacije. Prava i filozofiju studirao je u Zagrebu i Parizu i do Drugog svetskog rata bio je advokat. Direktni je potomak legendarnog srpskog uskoka Stojana Jankovića. Dela: romani "Zimsko ljetovanje", "Proljeća Ivana Galeba", zbirke novela "Olupine na suncu", "Proljeće u Badrovcu", "Tu odmah pokraj nas", zbirka stihova "Slijepac na žalu". 
Otac mu je bio iz ugledne srpske obitelji koja je imala važnu ulogu u kulturnom i političkom životu Dalmacije 19. i 20. st., majka je bila iz Boke Kotorske, iz stare hrvatske obitelji Luković.[1] Gimnaziju je pohađao u Zadru, potom u Splitu i Šibeniku, maturirao je 1924. Studirao je pravo i filozofiju u Zagrebu i Parizu, nakon svršetka studija 1930. zaposlio se u očevu odvjetničkom uredu. Potom je radio u Državnom pravobranilaštvu isprva u Splitu, a poslije Drugog svjetskog rata odlazi u Zagreb.

Od 1950. djeluje kao slobodni pisac.

1992. - Povodom nasilnog otcepljenja Slovenije i Hrvatske od Jugoslavije, šef diplomatije SAD Džejms Bejker izjavio je u Senatu da helsinški principi zabranjuju nasilnu izmenu granica i da za priznanje nije dovoljno da se neka zemlja proglasi nezavisnom i zatim nasilno zauzima granične prelaze i carinarnice, izazivajući tako građanski rat.

1997. - Američki predsednik Bil Klinton zabranjuje finansiranje državnih ustanova koje se bave istraživanjem kloniranja ljudi.

sanmarino @ 06:25 |Komentiraj | Komentari: 11 | Prikaži komentare
ponedjeljak, ožujak 3, 2008
B.B. King

B.B. King

"Kralj bluesa". B.B. King je svoju karijeru započeo još sredinom pedesetih godina kao pratnja gospel glazbenicima. Svoju pravu afirmaciju doživljava 1950-ih. B.B. King je spremno prihvatio nadolazeću rock eksploziju što je kulminiralo 1969. kada je otišao na turneju sa Rolling Stonesima. 1970-ih godina King je već postao hodajuća legenda koja nastupa po mnogim blues i jazz fe

Live album BB Kinga s dvije premijerne pjesme


Legendarni 82-godišnji blues gitarist, B.B. King, pripremio je još jedno live izdanje u svojoj karijeri. U svom klubu B.B. King's Blues Club u Nashvilleu snimio je CD i DVD izdanje pod jednostavnim nazivom "Live!".

Neke od pjesama koje će se naći na ovom izdanju su "The Thrill is Gone, te "When Love Comes to Town", koje je originalno snimio s U2, a koncertni album zaključuje njegova obrada čuvenog tradicionala "When The Saints Go Marching In", nelodiju koju je proslavio jazz trubač Louis Armstrong, a koju B.B. King do sada nije snimio.

"Live!" će sadržavati još jednu premijeru u njegovoj izvedbi, "You Are My Sunshine", popularnu pjesmu iz Louisiane, koja je prvi put snimljena početkom 40-ih godina prošlog stoljeća..

Izlazak ovog izdanja najavljen je za 19. februara / veljače.

Zadnji studijski album "Reflections" B. B. King je objavio 2003. godine i s njega će se također jedna tema ("I Need You") naći na ovom live izdanju. Prethodni "Riding with the King" s Ericom Claptonom iz 2000. godine prodan je u više od dva miliona primjerakastivalima diljem svijeta.



Video Info

Opis:
B.B. King on Ralph Gleason's Jazz Casual 1968 Part 1. Musicians: B.B. King - guitar Sonny Freeman - drums James Toney - organ Mose Thomas - trumpet Lee Gatling - sax
Pregleda:
204,250
Komentara:
310
sanmarino @ 19:24 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare
ALEXANDAR GRAHAM BELL

Rođen: 3. ožujka 1847. u Edinburghu, Škotska
Umro: 2. kolovoza 1922. u Beinnbhreaghu, Kanada
Aleksandar Graham Bell, izumitelj jednog od najvažnijih dostignuća naše civilizacije - telefona, rodio se 3. ožujka 1847. u Edinburghu u Škotskoj, a umro 1. kolovoza 1922. u Americi.

3. ožujka 1906. godine dr. August Kopf, suradnik zvjezdarnice Koenigschule Heidelberg, fotografirajući nebo oko zviježđa Djevice, snimio je i trag nekog planetoida. Provjeravajući nakon nekoliko dana poznate podatke, ustanovio je da se na tome dijelu zvjezdanog neba ne može nalaziti nijedan od 588 do tada poznatih planetoida.

Nakon temeljitog proučavanja utvrdio je da je to svemirsko tijelo između 12. i 13. providne zvjezdane veličine, te da mu je promjer oko 30 kilometara. Na prijedlog profesora Maksa Wolfa, direktora zvjezdarnice Koenigschule Heidelberg, taj je mali planet nepravilnoga oblika, što se kreće po eliptičnoj stazi oko sunca, između Marsa i Jupitera, nazvan Croatia.
To je učinjeno u čast početka djelovanja zvjezdarnice Hrvatskoga prirodoslovnog društva u Zagrebu, koje je utemeljeno 5. prosinca 1903. godine, a obavijest o otkriću planetoida, koji je dobio službeni naziv 589 Croatia, objavljena je prvi put u časopisu Astronomishe Nachrichten.



Iako je mladost proveo u američkom gradu Bostonu, odlučuje se za prirodoznanstvene studije u rodnom Edinburghu. To je bilo presudno za njegov kasniji izumiteljski rad, jer se ondje 1862. upoznaje s jednim od desetak telefonskih uređaja njemačkog učitelja i izumitelja Johanna Philipa Reissa. Bio je to tek telefon po nazivu, zapravo nezgrapan uređaj koji je mogao prenositi zvuk, ali samo u jednom smjeru i na vrlo male udaljenosti. Uređaj su znanstvenici prije svega smatrali duhovitom igračkom, a ne nečim što bi moglo korisno poslužiti čovječanstvu. Međutim, Bell nije tako mislio. Reissov izum pobuđuje u njemu zanimanje i on se sa žarom baca na posao. U Londonu posjećuje Wheatstonea i s njim izučava mogućnost muzikalne telegrafije. Proučava radove Helmholtza i Faradaya te obogaćen znanjem o elektromagnetskoj indukciji obavlja prve pokuse. Njegova prva zamisao i istodobno odašiljanje više brzojava završava uspjelim patentom.
Vraća se u Ameriku i tamo nastavlja rad. Od 1873. predaje na Sveučilištu u Bostonu vokalnu fiziologiju, a u svom laboratoriju s vjernim pomoćnikom Wheatstoneom konstruira uređaj za prijenos govora na daljinu. Uspjeh je došao slučajno - nemarnošću pomoćnika koji je zatvorio strujni krug primitivne aparature odašiljača, te su prvi zvučni titraji preneseni u prijemnik smješten u susjednoj sobi. Usavršivši svoj pronalazak, devet mjeseci kasnije, 10. ožujka 1876., Bell je ostvario prvi govorni prijenos. Od tog trenutka slijedi vrtoglavi uspjeh. Za samo nekoliko godina telefon osvaja svijet. Izgrađene su mnogobrojne centrale i uspostavljene telefonske veze duž američkog i europskog kontinenta. Ljudski glas prevaljuje stotine kilometara u nemjerljivo malom vremenskom razmaku. Tih godina Bella nazivaju čovjekom koji je smanjio svijet. 

OTKRIVEN PLANETOID CROATIA
sanmarino @ 06:25 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
nedjelja, ožujak 2, 2008

Zabranjeno pušenje



Zabranjeno pušenje je jedna od najpopularnijih rock grupa Bosne i Hercegovine. Grupa je nastala 1980. godine u Sarajevu kao klasičan "garage" bend sastavljen od klinaca koji su zajedno išli u sarajevsku II. gimnaziju i dijelili istu ulicu. Njihova lirika i muzika su na najrealniji način prikazivali život u Sarajevu tokom osamdesetih i devedesetih godina. Grupa je nastala u tekovinama anti-kulturnog pokreta Novi primitivizam ili New primitivs kao jedan jedinstveno bosanski i jedinstveno sarajevski umjetnički smijer.

Postava Zabranjenog pušenja je bila slijedeća:

  • Nenad Janković (Dr. Karajlić; klavijature)
  • Davor Sučić (Sejo Sexon; gitara)
  • Zenit Džozić (Fu-Do; bubnjevi)
  • Mladen Mitić (Munja; bas gitara)
  • Dražen Janković (Seid Little Karajlić; klavijature)
  • Ognjen Gajić (saksofon, flauta)
  • Mustafa Čengić (Muče; solo gitara)
  • Zoran Degan (Poka; klavijature)
  • Elvis J. Kurtović (povremeno)

Ista postava uz nekoliko dodataka je bila i osnivač humorističkih radio programa Primus početkom 1980-tih te popularne serije Top lista nadrealista tokom 80-tih i 90-tih.
Počeci 
Dok je ostatak muzičke scene bivše Jugoslavije pratio trendove Evrope (uglavnom punk rock i new wave), Zabranjeno pušenje je bilo dio jedinstvenog rock pokreta nastalog u Sarajevu. Ovaj je pokret bio baziran na jednostavnom, omladinskom garage rocku, sa folk uticajima i distinktnim sarajevskim urbanim feelingom, a zvan je New primitivs (Novi primitivizam).

Nakon dvije godine nastupanja uživo po malim sarajevskim koncertnim salama, u 1984. godini, Zabranjeno pušenje, objavljuje prvi album pod nazivom "Das ist Walter." Pjesma "Zenica blues" postaje hit u Jugoslaviji sa više od 100,000 prodanih albuma. U isto vrijeme, grupa pokreće TV projekt "Top lista nadrealista," satirički pogled na zbivanja političke scene tadašnje Jugoslavije. Problemi počinju nakon što Nele Karajlić, vodja grupe, izriče poznatu frazu "crko Marshall" misleći na pojačalo marke Marshall koje je prestalo raditi na koncertu uživo. Publika, kao i vlast, je to protumačila kao ironični komentar na Titovu smrt.
Zabranjeno Pušenje, kao i ostali članovi pokreta (Elvis J. Kurtovich & his Meteors, Top lista Nadrealista), su zbog svog političkog angažmana osuđeni na male klupske prostore i na mukotrpno građenje karijere.
Enorman uspjeh turneje i TV serije nije po volji rigidnog režima i u montiranoj aferi se članovi "new primitiwes" pokreta optužuju za vrijeđanje imena i lika pokojnog predsjednika Tita ("Crko Marshall, mislim na pojačalo") i tekovina socijalizma. Grupa se skida sa svih TV i radio stanica, a svi klubovi, mahom pod patronatom "socijalističke omladine" otkazuju već ugovorene koncerte grupe. Slučaj postaje zanimljiv i državnoj bezbjednosti te počinje serija informativnih razgovora i montiranih procesa. Situaciju spašavaju neki vodeći intelektualci liberalnih nazora koji dižu svoj glas u obranu grupe i afera se stišava bez zatvorskih kazni.
I usred kritike od strane vladine propagandne mašine, grupa je ipak uspjela snimiti svoj drugi studijski album "Dok čekaš sabah sa šejtanom." Prodaja albuma je naglo opala, zahvaljujući službenoj cenzuri. Ovaj teški udarac grupi je rezultirao u odlasku nekoliko originalnih članova, koji su bili zamjenjeni drugima, a u 1986. godini, poznati filmski režiser Emir Kusturica postaje član, svirajući bas gitaru.


Zabranjeno pušenje
Guzonjin sin


U mojoj ulici ne prodaju se kifle
Ne teče saobračaj i dim
U mojoj ulici nema fukare
Jer ja sam guzonjin sin

Oko mene rastu čempres i drot
Večeras imam party, a ujutru trim
Lijepe žene dolaze kod mene
Jer ja sam guzonjin sin

Ja sam
Ja sam guzonjin sin
Jede se kavijar, pije se gin
Ima se para, ima se s čim
Ponekad trava, nikad heroin
Jer ja sam guzonjin sin

U školu me vozi samo auto pravo
Sa mnogim sam pjevačicama spavo
Sa sobom nosim svoj mali karabin
Jer ja sam guzonjin sin
Ja sam
Ja sam guzonjin sin
Ja sam
Ja sam guzonjin sin

Moja raja me baš ne vole
Zavide mi na moje uspjehe
A ja sam svima najbolji, ja sam svima fin
Jer ja sam guzonjin sin
Ja sam, ja sam guzonjin sin
Ja sam, ja sam guzonjin sin

Al kad me ona zovne, 'Hodi malo vamo'
Ja odmah potrčim
Jer macehu ja volim više nego starog
Jer ja sam guzonjin sin
Jer ja sam, ja sam guzonjin sin
Jer ja sam, ja sam guzonjin sin

Danas sam dobio svog novoga Porschea
I malko ću se voziti s njim
Jer ja sam, ja sam guzonjin sin
Jer ja, ja sam guzonjin sin
Jer ja, ja sam guzonjin sin
Jer ja, ja sam guzonjin sin


Video:

I pored nekoliko vrhunskih koncerata pred desetinama hiljada posjetitelja (Beograd - Hala Pionir, Split - Poljud, Zagreb - Dom Sportova), turneja bilježi neuspjeh i grupu 1986. godine napuštaju Mladen Mitić (danas živi u Los Angeles-u), Šeki Gayton (danas živi i radi u Sloveniji kao manager) i Mujo Snažni (producent u Sarajevu) u potrazi za sigurnijom egzistencijom.

Ostatak grupe na Atari računalu radi na novom albumu i polako okuplja novi bend u čijem sastavu su uz Farisa Arapovića (bubnjevi) i Kowalskog (gitara) i režiser Emir Kusturica koji u to vrijeme pobjeđuje na Cannes-skom festivalu s filmom "Otac na službenom putu". Ova ekipa u suradnji s nekim studijskim muzičarima (Predrag Bobić - bas, Jadranko Džihan i Darko Ostojić Minka - back vokali) realizira 1987. album "Pozdrav iz zemlje Safari" koji objavljuje sarajevski Diskoton, iako uz neke primjedbe, u integralnoj verziji. Hitovi s ovog albuma ("Pišonja i Žuga", "Hadžija ili bos", "Fikreta", "Dan Republike") vraćaju grupu u sam vrh YU rock-a. Album je sniman u Sarajevu, miksan u Londonu, a producent je Sarajlija koji živi u Seattle-u Sven Rustempašić.Bendov treći album "Pozdrav iz zemlje safari" je prodan u tiražu od 90,000 kopija. U međuvremenu, zahvaljujući dramatičnim promjenama na političkoj sceni
Jugoslavije, grupa je ponovo krenula na turneju. U 1989., snimaju četvrti studijski album "Male priče o velikoj ljubavi" kao i nastavak "Top liste nadrealista," koja ovaj put poetski najavljuje nadolazeću krizu i ratove na području bivše Jugoslavije.
No Smoking orchestra (Beograd) 
Nakon rata, bivši pjevač Zabranjenog Pušenja
Nele Karajlić u Beogradu također formira band pod imenom Zabranjeno Pušenje, no nakon prvog albuma Ja nisam odavle i priključivanja bendu režisera Emira Kusturice, bend mijenja ime u "Emir Kusturica & No Smoking Orchestra".
sanmarino @ 18:36 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
ALOIS TAVČAR

Rođen: 2. ožujka 1895. u Ljubljani
Umro: 2. ožujka 1979. u Zagrebu


U Ljubljani je 2. ožujka 1895. rođen Alois Tavčar, svjetski priznat i poznat znanstvenik, genetičar, koji je pola stoljeća djelovao u Zagrebu.
Poslije završene gimnazije upisao se na Agronomski fakultet u Pragu i ubrzo se otkrila njegova osobita nadarenost za genetsko-oplemenjivačko istraživačko područje. U Pragu 1920. Tavčar brani doktorat iz genetike i oplemenjivanja biljaka. Dvije godine poslije postavljen je za pristava Zavoda za oplemenjivanje bilja i genetiku na Gospodarsko-šumarskom fakultetu zagrebačkog Sveučilišta. Unatoč velikim osobnim odricanjima, nije propuštao ni jednu priliku za stručni boravak i rad u inozemstvu uz vrhunske genetičare i oplemenjivače onoga vremena. Boravi, kao stipendist Fockefellerove fondacije na specijalizaciji na carnellskom Sveučilištu u Ithaci, kod najznamenitijeg genetičara i oplemenjivača kukuruza doktora Emersona i biostatističara Lovea. Razmjenjuje iskustva sa znamenitim genetičarom Morganom i mnogim drugim stručnjacima iz 12 američkih država. Kasnije drži predavanja o svom znanstvenom radu u institutima za genetiku u Cambridgeu, Oxfordu i Manchesteru.
Prvi je uveo na južno-europskim prostorima biometrički pristup obradi bilinskih pokusa i zaslužan je za širenje biometričkih nazora u Europi. Tavčar je bio plodan pisac. Objavio je više od 100 znanstvenih radova u mnogim uglednim svjetskim časopisima, napisao je 7 priručnika iz genetike, oplemenjivanja bilja i biometrike. Njegov udžbenik iz genetike, koji je objavljen 1952. godine, prvi je takve vrste u nas i još danas za klasična genetska područja najbolje napisano stručno genetsko štivo na hrvatskome jeziku.
Za života Tavčar je dobio mnoga priznanja, nagradu Ruđer Bošković, češku spomen-plaketu Gregor Mendel, a bio je član mnogih akademija znanosti u domovini i u svijetu. Alois Tavčar utemeljitelj je genetske, oplemenjivačke i biometričke znanosti i dodiplomske i poslijediplomske nastave iz tog područja u Hrvatskoj. Mnoge naraštaje agronoma i biologa uveo je u svijet genetike. Svojom riječju, znanstvenim djelom i sugestivnošću pretvarao je u čaroban sklad sve čimbenike složene agronomske struke, učinivši to područje posebnošću Agronomskog fakulteta zagrebačkog Sveučilišta.
Smrt ga je zatekla u Zagrebu na rođendan 2. ožujka 1979. 



  • 1835. - Umro Franjo II , posljednji car Svetog Rimskog carstva. Franjo II, (Firenca, 12. februar 1768 - Beč, 2. mart 1835), posljednji car Svetog Rimskog Carstva; car Austrije od 1804. pod imenom Franjo I.

    Prerana smrt njegovog oca Leopolda II 1. marta 1792. godine postavila ga je nepripremljenog na carsko prijestolje. U potpunoj suprotnosti s očevom politikom on se svim srcem uključuje u ratove protiv revolucionarne Francuske što ga na kraju košta ukidanja Svetog Rimskog Carstva 1806. godine.

    Kako bi nadoknadio taj gubitak, on na području austrijskih nasljednih zemalja proglašava Austrijsko carstvo čiji postaje prvi car (pod imenom Franjo I). Poslije dvadeset ratnih godina kada je Napoleon konačno potučen (1814.) Austrija vrši zamjenu svojih zemalja tako da dobiva Veneciju i Dubrovnik u zamjenu za Belgiju ustupljenu Holandiji.

    Za pitanje njegovog nasljednika su se tokom kraja života Franje II vodile žestoke borbe. Na kraju za tu dužnost je izabran njegov maloumni sin Ferdinand I.Franjo II

  • 1855. - Aleksandar Romanov postao ruski car.
  • 1927. - Rodio se Adem Čejvan, bosanskohercegovački pozorišni i filmski glumac.
  • 1956. - Maroko proglasio nezavisnost od Francuske.
  • 1969. - Iz Toulousea poletio prvi konkord, nadzvučni putnički avion.



sanmarino @ 08:58 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
subota, ožujak 1, 2008
EKSPLOZIJA NA BIKINIJU

Na Bikiniju - malom atolskom otoku u Tihom oceanu izvršen je, u srpnju 1946. prvi u nizu nuklearnih pokusa. Nakon upotrebe atomske bombe koja je godinu dana prije toga bacila na koljena Japan, Sjedinjene Američke Države ubrzale su pripreme za proizvodnju i usavršavanje termonuklearnog oružja.

Sjedinjene Države nisu dugo držale monopol nuklearnog oružja. Tri godine kasnije, 29. kolovoza 1949., eksplodirala je prva sovjetska atomska bomba. Poligon za nuklearne pokuse na Bikiniju poslužio je 1. ožujka 1954. za iskušavanje novog - još razornijeg oružja. Potpuno nenajavljeno Amerikanci su izveli eksploziju vodikove bombe koja je po snazi bila dotad bez premca - čak tisuću puta nadmašila je djelovanje atomskih bombi bačenih na Hirošimu i Nagasaki. Dim te gljive bio je visok 40, a plameni stup 7 kilometara. Prvi koji su osjetili djelovanje bombe bila su 23 siromašna japanska tunolovca s broda koji je nosio ime Sretni zmaj, a bio je udaljen otprilike 150 kilometara od Bikinija. Strašna opomena svijetu uskoro se proširila iz njihovih bolesničkih kreveta. Esplozija na Bikiniju bila je još jedno ozbiljno upozorenje čovječanstvu kolika mu opasnost prijeti ne samo od nuklearnog rata, već i od pokusa nuklearnog oružja.
Otac vodikove bombe, doktor Edward Teller, zastupao je mišljenje da je strahovanje od radioaktivne opasnosti za čovječanstvo znatno preuveličano. Međutim, doktor Julius Robert Oppenheimer - koji je stvorio atomsku bombu, već je u siječnju 1945., nakon pokusne eksplozije u Los Alamosu, bio svjestan njezine snage. Tek se kasnije, užasnut spoznajom da prvi put u povijesti čovječanstva znanost ne može izmisliti obranu od jednog oružja, Oppenheimer izjašnjava protiv stvaranja još razornije bombe. 



FREDERIC CHOPIN

Rođen: 1. ožujka 1810. u mjestu Železowa Wola
Umro: 17. listopada 1849. u Parizu


Na poziv nekog poljskog plemića osmogodišnji dječak odsvirao je nekoliko Bachovih i Mozartovih skladbi, a nakon burna pljeska i oduševljenja počeo je svirati toga trenutka smišljene improvizacije. Auditorij je bio oduševljen. Rodio se genij. To ime treba svakako zapamtiti! Tako je izgledao prvi veliki uspjeh i prvi korak prema slavi mladoga pijanista i skladatelja Chopina.
Frederic Francois Chopin rođen je 1. ožujka 1810. u mjestu Železowa Wola. Majka mu je Poljakinja, a otac Francuz koji se zbog posla doselio u Poljsku. Kada je otac dobio mjesto profesora francuskog jezika u Varšavi, i obitelj se seli, što omogućuje Fredericu pohađanje glazbene škole i učenje glasovira kod najpoznatijeg poljskog pedagoga Elsnera. Tri godine poslije Chopin će reći da bi Elsner naučio svirati i magarca, a Elsner, da mali Frederic praktički nema više što naučiti. U sedamnaestoj godini odlučio se potpuno posvetiti glazbi. Danonoćno vježba, svira, a prazne kajdanke uskoro počinju puniti prve zrele skladbe: Varijacije na Mozartovu temu, Krakovjak itd.
Chopinovi nastupi u inozemstvu također plijene pozornost. Tadašnja kritika piše da je Chopin sasvim nesvakidašnja pojava u glazbi. Njegove improvizacije pravi su dragulji, prstored i tehnika sviranja sasvim su revolucionarni, a ritam u njegovim skladbama rasteže se i skuplja prema nahođenju mladoga glazbenika iako svaki takt počinje i završava na udarac metronoma. U to doba piše i svoja dva klavirska koncerta koja kritika hvali, ali i zamjera da je orkestar samo pratnja glasoviru.
U dvadesetoj godini Chopinu su Varšava i Poljska pretijesne, pa razmišlja o odlasku u Beč ili Pariz. Odluku ubrzava nesretna ljubav s prevrtljivom studenticom pjevanja Konstancom Gladkowskom. Skuplja svoje stvari i note, odlazi i više se nikada neće vratiti u voljenu domovinu. U to doba Austrija je hladna prema Poljacima, pa ni Chopin nije iznimka, to više što grad na Dunavu trese groznica valcera. Najljepše i najplodnije umjetnikovo razdoblje počinje dolaskom u Pariz. Opčinjen je Parizom, a Pariz njime. Opčinjeni su čak i takvi autoriteti kao što su bili Mendelssohn, Berlioz, Mayerbeer, Schumann. Chopin je priznat, nema novčanih briga, kreće se u najvišem pariškom društvu. Intiman s Georg Sand, prijatelj sa slikarom Delacroixom, a često u lošim odnosima s Lisztom koji svira njegove skladbe na koncertima, a poslije će napisati i prvi Chopinov životopis. U tom razdoblju Chopin stvara svoja najljepša djela: poloneze, b-mol sonatu, Revolucionarnu etudu, mazurke, stotine klavirskih skladbi u koje će na najljepši način ugraditi bogat poljski folklor. No, Chopin nije sretan. Velikog skladatelja i pijanista izjeda bol zbog stalnih ljubavnih nedaća, zbog bijede njegove domovine koju su napali i pregazili Rusi, te zbog bolesti pluća koja ga iz godine u godinu sve više uništava. Posljednjih godina života Chopin je toliko slab da ne može svirati forte pa nastupa samo u salonima.
Najveći pjesnik klavira podlegao je bolesti 17. listopada 1849. u 39. godini. Pokopan je na pariškome groblju Pere-Lachaise kraj svojeg nekadašnjeg prijatelja Vincenza Bellinija, jedinog skladatelja, uz Mozarta i Bacha, kojeg je obožavao. Prema vlastitoj želji srce mu je izvađeno iz tijela, položeno u urnu i preneseno u dragu i voljenu Poljsku.


sanmarino @ 16:47 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare

Indexi

Indexi su najdugovječnija i najznačajnija bosanskohercegovačka pop-rock grupa. Djelovali su od 1962. do 2001. godine i u tom su razdoblju objavili dva studijska albuma, 27 sing ploča, te 12 kompilacijskih albuma, no daleko je više njihovih snimljenih pjesama koje iz raznih razloga do sada nisu objavljene.

Smatraju se pionirima jugoslavenskog rocka.

Osnivanje grupe 
Grupa Indexi osnovana je
1962. godine u Sarajevu i postala je sinonimom izuzetne sarajevske rock-škole. Indexe je osnovala grupa studenata, pa otuda i sam naziv grupe. Osnivači Indexa su: ritam gitarista Ismet Nuno Arnautalić (koji će kasnije sa Goranom Bregovićem i Zoranom Redžićem osnovati grupu Jutro, koja od januara 1974. godine mijenja ime u Bijelo Dugme), i bas gitarista Šefko Akšamija. Sastav su zajedno s njima činili: solo gitarista Slobodan Misaljević, klavijaturista Ðorđe Uzelac i bubnjar Nedim Hadžihasanović.

U početku su svirali instrumentalnu muziku, obrade svjetskih hitova grupa kao što su The Shadows i The Kinks, ali je s njima na igrankama u dvorani "Sloga" povremeno nastupao pjevač Alija Hafizović.

Godine 1963. događa se prva personalna promjena u postavi: umjesto Nede Hadžihasanovića, za bubnjeve dolazi Đorđe Kisić.

Rane godine
Na prvoj Gitarijadi u Beogradu 1964. Indexi su osvojili drugo mjesto i kao nagradu dobili mogućnost da snime prvi singl na kome su se našle četiri instrumentalne teme. Odlučili su se za obrade tadašnjih hitova „Sedam veličanstvenih„ (tema iz filma „The Magnificent Seven„), „Večeras u gradu mladih„ (“Teensville Tonight„ Johnny and Hurricanes) i “Atlantida“ (“Atlantis“ The Shadows), dok je temu “Nikada“ komponirao Ismet Arnautalić i to je bila prva autentična rock kompozicija u BiH.


Krajem 1964. Indexima se priključuje pjevač Davorin Popović (rođen 1946.), koji je do tada nastupao s grupom Pauci. Tokom 1965. nastavlja se osipanje prvobitne postave. Grupu napuštaju Slobodan Misaljević, Šefko Akšamija i Đorđe Uzelac, a iz grupe Lutalice dolaze gitarist Slobodan Bodo Kovačević (rođen 1946.) i basist Fadil Redžić (rođen 1946.).

Godine 1967. Indexi nastupaju na prvom sarajevskom festivalu Vaš šlager sezone, održanom u travnju (aprilu) u dvorani Đuro Đaković, na kojemu su izveli Kovačevićevu kompoziciju „Oko malih stvari svađamo se mi„ koju je PGP RTB objavio na festivalskoj ploči. Na takmičenju za Pjesmu Eurovizije izveli su kompoziciju „Pružam ruke„ koju je kao i „Zašto je prazan čitav svijet„ Slobodan Bodo Kovacevic komponovao na stihove Nikole Borote - Radovana, i one su uz pjesme“Naše doba„ i obradu „Nowhere Man„ The Beatles (u njihovom prepjevu “Jednom smo se svađali“) kompletirale ovaj drugi EP singl Indexa. Dolaskom orguljaša i kompozitora Kornelija Kovača 1967. godine, Indexi se sve više orijentiraju na sopstveni materijal. Oktobra 1967. godine svirali su na festivalu u Opatiji i postali prvi VIS koji je sudjelovao na toj manifestaciji. Izveli su pjesme “Nedjeljom ujutro“ i “Neću biti sam“ Đorđa Novkovića. Te godine su često na koncertima i pločama pratili pjevačicu Zdenku Vučković. U studenom (novembru) 1967. godine otišli su na dvomjesečnu turneju po SSSR-u. Po povratku su nastupili na festivalu Vaš šlager sezone 68 s pjesmom “Pustinjak“, koja je uz kompozicije drugih izvođača zabilježena na albumu u izdanju PGP RTB-a.

U proljeće 1968. godine bubnnjar Đorđe Kisić napušta Indexe, a na njegovo mjesto dolazi Miroslav Šaranović (rođen 1946. u Osijeku, ex Dinamiti, Pro arte). Na Opatijskom festivalu ’68. Indexi su s kompozicijom Petka Kantardžijeva „Jutro će promijeniti sve„ osvojili treću nagradu, a izveli su i Kornelijevu “Ako jednom budeš sama“. Te jeseni Kornelije je prešao u Beograd i osnovao Korni grupu. U postavu ulazi novi klavijaturist, Đorđe Novković.

Zlatno razdoblje Indexa

Indexi 1971.
Indexi 1971.
Slijedi povijesni datum u karijeri Indexa – 15. siječanj (januar) 1969. Tog dana započelo se snimanje pjesme „Plima“, koju je komponirao Slobodan Bodo Kovačević, a tekst napisao Kornelije Kovač.

Sljedeći jednako važan događa se u istoj godini, 11. listopada (oktobra), kada je snimljena prva domaća rock poema „Negdje na kraju u zatišju“, prva rock tema koja je trajala duže od 10 minuta. Melodiju je komponirao Slobodan Kovačević na stihove Želimira Altarca Čička.

U prosincu (decembru) 1969. godine Ismet Nuno Aranutalić je otišao u vojsku I neće se više vratiti u Indexe. Kasnije je s Goranom Bregovićem i Zoranom Redžićem osnovao sastav Jutro, preteču Bijelog dugmeta.

Početkom 1970. godine opet se događa jedna od brojnih personalnih promjena za klavijaturama. Đorđe Novković se pridružio grupi Pro Arte, a zamijenio ga je Ranko Rihtman (ex Čičak, rođen 1948. u Sarajevu). Na takmičarskoj rock večeri festivala Zagrebfest 70. Indexi su nastupili s pjesmom „Da sam ja neko„, koju je komponirao Hrvoje Hegedušić, a tekst je napisala Maja Perfiljeva i osvojili su drugo mjesto, iza Korni grupe. „Da sam ja neko“ uz “Svijet u kome živim“ (muzika Kovačević-Redžić, tekst Želimir Altarac) objavljena je na singl ploči u izdanju zagrebačkog Jugotona. Sljedeće godine, također na rock večeri festivala Zagrebfest 71. Indexi su izveli ambicioznu kompoziciju „Izvor„ (muzika Hegedušić, tekst Perfiljeva) i ovaj put osvojili prvo mjesto, ispred Korni grupe. Pjesma nažalost nikada nije snimljena i objavljena na pločama. Iz grupe odlazi Ranko Rihtman i novi orguljaš je Vlado Pravdić (ex Vokinsi, Ambasadori), ali će i on od jeseni krenuti dalje (odlazi u grupu Jutro Gorana Bregovića), pa je klavijaturist Indexa postao Enco Lesić (ex Dalmatini, Split). Iste godine na festivalu Vaš šlager sezone Indexi su s pjesmom Milana Đajića “Da li postoji ljubav“ osvojili su drugo mjesto publike. U siječnju (januaru) 1972. godine u muzičkoj emisiji „Maksimetar„ TV Beograd, Indexi promoviraju pjesmu Enca Lesića “Sve ove godine“ koja je postala mega-hit (1981. godine pjesmu je u ska formi obradilo Bijelo dugme). Lesić je ubrzo napustio Indexe i u Zagrebu osnovao grupu Spektar. S Indexima je ponovo Vlado Pravdić koji je u grupi ostao do 1973. godine kada je prešao u grupu Jutro (od 1974. godine Bijelo dugme). U proljeće 1972. godine Indexi nastupaju na prvom Boom festivalu, održanom u Ljubljani, a koncertni snimak pjesme „Hej ti, mlado momče” (muzika Ljupče Konstatinov, tekst Maja Perfiljeva) zabilježen je na duplom albumu s ovog festivala. Potom nastupaju na Zagreb festu s pjesmom „Sanjam„ (Hrvoje Hegedušić, Maja Perfiljeva), da bi ubrzo po povratku u Sarajevo uradili i pjesmu „Balada„ (muzika Fadil Redžić i Slobodan Kovačević, stihovi Maja Perfiljeva), koja je uz “Sanjam“ objavljena na još jednom izuzetno popularnom singlu grupe (Jugoton, 21. 06. 1972.). Ovdje treba spomenuti da su Indexi 29.10.1972 godine u prepunoj Skenderiji održali veliki koncert kojim su obilježili 10 godina postojanja.

Odustajanje od rock izraza

Indexi 1973., prva festivalska pobjeda
Indexi 1973., prva festivalska pobjeda
Početkom 1973. godine došlo je do čudne muzičke fuzije sa sastavom Pro arte. U to vrijeme Indexi su opet ostali bez orguljaša, pa su s Đorđem Novkovićem, čiji je sastav Pro arte također bio u personalnoj krizi, smislili neobično rješenje – spajanje dvije grupe. Uz Novkovića, grupi je pristupio i pjevač Vladimir Savčić Čobi, pa su djelovali pod imenom Pro arte - Indexi. Na festivalima su birali ime u ovisnosti od toga s kojim pjevačem su nastupali. U toj postavi su otišli na turneju po Bugarskoj i snimak njihovog nastupa je pod imenom "Indexi + Pro Arte" objavila izdavačka kuća Balkanton.
U travnju (aprilu) 1973. godine Indexi su osvojili prvo mjesto na festivalu Vaš šlager sezone s pjesmom Aleksandra Koraća „Predaj se srce“, koja im je donijela i prvi zlatni singl. Ovo je prijelomni trenutak u karijeri Indexa, koji sve više napuštaju avangardni rock izraz i počinju se baviti tzv. laganim notama. U studenom (novembru) 1973. godine Kovačević i Popović su otišli u vojsku i grupa nije radila godinu dana. Pauzu su popunili nastupom na Opatijskom festivalu s pjesmom „Samo su ruže znale“ kao i singlovima koje su snimili prije prestanka rada. U to vrijeme je izašao njihov prvi LP album, ali ne s novim pjesmama, nego kao kompilacija najuspešnijih kompozicija sa singlova.

Krajem 1974. godine grupa je nastavila s radom. Umjesto bubnjara Miroslava Šaranovića (koji je prešao u Ambasadore) za bubnjevima je sada bio Milić Vukašinović (ex Čičak, Mića, Goran i Zoran), a klavijature je, umjesto Novkovića koji je u međuvremenu preselio u Zagreb, svirao profesor muzike Miroslav Maraus.

Uoči Nove 1975. godine grupa je objavila singl s pjesmama „Bacila je sve niz rijeku„ (muzika Fadil Redžić, tekst Kemal Monteno) i „Pogrešan broj„. Na spektakularnom koncertu koji je 22. veljače (februara) 1975. održan u Skenderiji, pod nazivom „Povratak Indexa„ (Hit '75), doživjeli su očekivan trijumf. Poslije tog nastupa krenuli su na turneju po Jugoslaviji, a predgrupa im je bio novi sastav Teška industrija, predvođen klavijaturistom Gaborom Lenđelom. Tokom turneje iz grupe je otišao Maraus, a u grupu se vratio Enco Lesić. Na Opatiji 75 Indexi su izveli Lenđelovu pjesmu “Ti si mi bila naj naj“, a na festivalu Vaš šlager sezone osvojili su treće mjesto publike s pjesmom “Volim te“ Aleksandra Koraća. Na Splitskom festivalu predstavili su se s pjesmom Đorđi Peruzovića “Obala pusta, obala vrela“.

U drugoj polovici 1976. godine Davorin Popović je realizirao solo album „Svaka je ljubav ista (osim one prave)“ koji su snimili kompletni Indexi. Ploča je promovirana velikim koncertom 21. veljače (februara) 1976. godine u Skenderiji, a Davorina Popovića su i na koncertu pratili Indexi i njihov novi klavijaturist Nenad Jurin (rođen 1953. u Sarajevu, ex Cod).

Indexi su po običaju nastupili na festivalu Vaš šlager sezone, s Redžićevom pjesmom „Moja Hana„, a Davorin Popović je dobio nagradu za najbolju interpretaciju. Na festivalu Beogradsko proleće s pjesmom “Stani malo zlato moje“ Aleksandra Koraća osvojili su treću nagradu publike.

U ljeto 1976. godine Indexi su ponovno otišli na turneju po SSSR-u, a zatim su sa Zdravkom Čolićem odsvirali turneju po jadranskoj obali. Krajem 1976. godine Milić Vukašinović je prešao u Bijelo dugme, a bubnjeve su po potrebi svirali Perica Stojanović (ex Ambasadori) i Đorđe Kisić. Ambiciozni album Modra rijeka na stihove pjesnika Maka Dizdara iz zbirki „Kameni spavač„ i “Modra rijeka“ Indexi su objavili 1978. godine i poslije dugo godina vratili se jakoj autorskoj muzici. LP su producirali Nikola Borota - Radovan i Indexi, materijal je miksan u Minhenu u studiju "Barbarossa" pod budnim okom Nikole Borote - Radovana i Slobodana Bode Kovaceviva, kao gosti su svirali Tihomir Pop Asanović i Ranko Rihtman, stihove je recitirao glumac Fabijan Šovagović, a omot ploče je likovno opremio slikar Mersad Berber. Modra rijeka je kasnije nagradjena Sestoaprilskom nagradom Grada Sarajeva. Nakon ovog izvanrednog albuma, Indexi su nastavili s izvođenjem hitova zabavno-muzičke orijentacije nižući pjesme kao što su "Ispili smo zlatni pehar", "Pozovi me na kafu", "310 poljubaca" i "Pozdravi Sonju".

Godine 1984. Davorin Popović je na svom drugom solo albumu „S tobom dijelim sve“ snimio pjesme Kemala Montena, Kornelija Kovača i Fadila Redžića. U studiju su ga pratili Indexi, a produkciju je radio Nenad Jurin.

Godine 1986. Indexi su objavili četvorostruku LP kompilaciju s izborom najuspješnijih snimaka. Nešto izmijenjen materijal objavljen je 1991. godine i na dvostrukom CD-u. Uz Korni grupu, Time, YU grupu, R.M. Točak band i Dragu Mlinareca, Indexi su nastupili na koncertu održanom u Zagrebu 22. maja 1987. u velikoj dvorani Doma sportova. Na duplom živom albumu „YU rock legende„ (Jugoton 1987.), snimljenom na tom nastupu, našle su se i njihove pjesme „Sve ove godine„, “Balada„, “Plima“ i “Bacila je sve niz rijeku“. Nešto kasnije isti koncert je ponovljen u Beogradu i Sarajevu (19.12.1987). U okviru muzike za film Kuduz koju je pripremio Goran Bregović, Davorin Popović je otpjevao obradu stare sevdalinke "Voljelo se dvoje mladih" koja je pod imenom „Žute dunje„ objavljena na ploči “Kuduz“ (Diskoton 1989.).

Zadnje godine

 
Indexi 1999.
Indexi 1999.
Indexi 2001., Borik, BL, posljednji koncert
Indexi 2001., Borik, BL, posljednji koncert
 Tokom rata u BiH grupa Indexi nije radila, ali su snimili pjesmu "Ulica prkosa". Davorin Popović, Đorđe Kisić I Fadil Redžić su cijelo vrijeme bili u Sarajevu, Bodo Kovačević je bio u Pragu, a Ranko Rihtman u Izraelu. Davorin Popović je 1995. godine s pjesmom „XXI vijek„ Zlatana Fazlića predstavljao Bosnu i Hercegovinu na Eurosongu u Dablinu. Ona je, uz devet drugih pjesama, objavljena na trećem Davorinovom solo albumu “S tobom dijelim sve“ (kuriozitet: isti naziv kao i drugog albuma), a potpisana je kao Davorin Popović i Indexi. Uz stare materijale pesme su komponirali Zlaja Arslanagić, Kemal Monteno, braća Mulahalilović (ex Hari Mata Hari), te Zlatan Redžić. Tokom 1995. godine Indexi su zvanično obnovili rad. Uz Popovića i Kovačevića sastav su činili bubnjar Peco Petej, basist Davor Črnigoj i klavijaturist Sinan Alimanović (rođen 1954. godine u Leskovcu) koji je svojevremeno bio član grupe Kosovski božuri iz Prištine, a od sredine devedesetih postao je direktor muzičke produkcije RTV BiH. Tri puta su nastupali u Londonu, a bili su česti gosti i u drugim evropskim prijestolnicama. Siječnja (januara) 1996. godine svirali su pet uzastopnih koncerata u zagrebačkoj dvorani "Vatroslav Lisinski". Krajem travnja (aprila) održali su tri rasprodana koncerta u beogradskom Sava centru i jedan u novosadskom SPENS-u. Publika ih je dočekala s oduševljenjem. Kao gosti na njihovim beogradskim nastupima sudjelovali su Kornelije Kovač, Nenad Milosavljević (Galija) i Vladimir Savčić Čobi, a najavio ih je Dušan Prelević. Na koncertu u Novom Sadu dobrodošlicu im je poželio Đorđe Balašević. Godine 1999. Indexi su objavili tek drugi studijski album "Kameni cvjetovi", na kojemu su se vratili svom izvornom rocku zvuku, koji se najviše ogledao u tretmanu gitara i orgulja. Kao gosti na snimanju su sudjelovali Ekaterina Averianova (čelo), Željka Katavić, Alen Mustafić i Dragoljub Savić (prateći vokali). Autori muzike su Slobodan Kovačević i Ranko Rihtman, tekstova Maja Perfiljeva i Abdulah Sidran, a na ploči se našla obrada sevdalinke "Snijeg pade na behar na voće". Snimak posljednjeg nastupa Indexa u sarajevskoj "Zetri", održanog 1. listopada (oktobra) 1999. godine objavljen je na duplom disku "01. 10. 1999. Zetra". Te večeri sa njima su kao gosti nastupali Kornelije Kovač, Goran Bregović, Milić Vukašinović, Hari Varešanović, Mladen Vojičić Tifa i članovi sarajevske grupe 7 Up.
Posljednji koncert Indexa dogodio se u Banja Luci, u dvorani Borik, 5. svibnja (maja) 2001. godine. Davorin Popović je umro 18. lipnja (juna) 2001. godine, a članovi grupe su odlučili da prestanu s radom. U BiH je ustanovljena godišnja Nagrada Davorin koja se dodjeljuje najuspješnijim muzičarima. Na prvu godišnjicu Popovićeve smrti muzička produkcija RTV BiH objavila je CD singl "Pjesma za Davora", koju je napisao Zlatan Fazlić Fazla, a uz njega su pjevali Dado Topić, Aki Rahimovski i Mladen Vojičić Tifa.

Bodo Kovačević je umro 22. ožujka (marta) 2004. godine. Bubnjar Đorđe Kisić je umro 25. novembra 2005. godine, a prvi bubnjar grupe Nedo Hadžihasanović 3. februara 2006. godine.

Knjigu o Idexima U inat godinama (Quattro Media 2006.) napisao je novinar iz Zenice Josip Dujmović.

Desetogodišnjicu postojanja proslavili su u kasnu jesen 1972. godine rasprodanim koncertom u sarajevskoj "Skenderiji". U studenom (novembru) iste godine, s četverogodišnjim zakašnjenjem, napokon je objavljen (maxi) singl s „Plimom“ Ploča je dostigla visok tiraž i postala evergreen u karijeri Indexa.
Izvor: Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije


Jedna mala pjegava plava
Ne da mi mira
Kad je sretnem hoce nesto da mi da

Kad je pitam sto bi mi dala
Nece da kaze
Samo klimne glavom kao da bi dala sve

Idi mala, idi sto prije
Jos si mala vrijeme ti nije
Bjezi mala prije no sto padne noc

[4x]:
Sve ove godine dala bi za jednu noc
Al mene nikad ne bi imala
Jer ja moram drugoj poc

Jedna mala pjegava plava
Ne da mi mira
Kad je sretnem hoce nesto da mi da

Kad je pitam sto bi mi dala
Nece da kaze
Samo klimne glavom kao da bi dala sve

Idi mala, idi sto prije
Jos si mala vrijeme ti nije
Bjezi mala prije no sto padne noc

[6x]:
Sve ove godine dala bi za jednu noc
Al mene nikad ne bi imala
Jer ja moram drugoj poc
Jer ja moram drugoj poc 

 

sanmarino @ 14:17 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
Arhiva
« » ožu 2008
Index.hr
Nema zapisa.